Bjelovarski ljekarnici pripadali su uglednim građanima, a školovali su se na carskim učilištima, najčešće u Pragu, Beču, a kasnije i u Budimpešti jer je studij farmacije u Hrvatskoj osnovan tek krajem 19. stoljeća (1882.). Još je Generale normativum in re sanitatis iz 1770. propisivao obvezno školovanje i način rada medicinskoga osoblja – liječnika, ranarnika, ljekarnika i primalja.
[Rembrandt Harmenszoon van Rijn]: [Apotekar Abraham Franzen]. Faksimil. Berlin : Amsler & Ruthardt, [1920.].
No dug put do profesionalizacije ljekarništva podrazumijevao je, uz školovanje i oblikovanje zakona, osnivanje strukovnih udruga, objavljivanje stručnih časopisa i ostale literature, ali i brigu o javnom zdravlju i borbu protiv nadriljekarništva. Prvi znanstveno-stručni ljekarnički časopis u Hrvatskoj zvao se Aesculap. Od 1907. izlazi Farmaceutski vjesnik, a od 1919. Vjesnik ljekarnika, koji je jedno vrijeme nosio naziv Apotekarski vjesnik (Grdinić 2020,85).
Općepoznato je da su sve do kraja 19. stoljeća ljekarnici obavljali različite poslove pa su, među ostalim, savjetovali bolesnike, odlazili u kućne posjete, pomagali babicama pri porodima, kirurzima (brijačima/barbirima) pri zbrinjavanju rana (Alujević; Fatović-Ferenčić 2017, 10). Velik pomak učinjen je kad je ljekarništvo definirano kao zasebna i samostalna grana znanosti.
Na poticaj Ljekarničkoga zbora 1877. započela je temeljitija farmaceutska nastava. Farmaceutski učevni tečaj koji je osnovan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1882.) prvi je sveučilišni studij ljekarništva na jugoistoku Europe. God. 1928. tečaj je prerastao u Farmaceutski odsjek Filozofskoga fakulteta i postao četverogodišnji studij (Grdinić 1977, 383).
Naredba Kr. vladinog odjela za bogoštovje i nastavu o otvaranju farmaceutskog učevnog tečaja, 1882. Grdinić, Vladimir. 1977. Ilustrirana povijest hrvatskoga ljekarništva. Hrvatsko farmaceutsko društvo – Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb. 382
