Sidonija, kći grofa Dragutina (Karla V.) Erdödyja i njegove supruge, grofice Henriette (Henrike) de Harbuval et Chamaré, krštena je 8. veljače 1819. u župi sv. Marka u Zagrebu. Kumovi su bili Aleksandar Erdödy i Amalia Chamaré de Harbuval. Krstio ju je župnik Petar Horvatić (podatci iz Hrvatskoga državnog arhiva). Obitelj Erdödy posjedovala je tada kuću u današnjoj Opatičkoj 29 na Gornjemu gradu u Zagrebu, koju su 1835. prodali grofovima Drašković. Sidonija je vrlo vjerojatno djetinjstvo provela i u kuriji grofova Erdödy u Razvoru pokraj Kumrovca. Iznimno naobražena, zarana je pokazala i glazbenu nadarenost, koju je naslijedila od majke, pa je učila pjevanje kod češke altistice Njemačke opere u Zagrebu Nanette Karlitzky i njezina muža gudača u operi. Na nagovor Ljudevita Gaja na koncertu Filharmonijskoga glazbenog društva (Philharmonischer Musik-Verein), kasnijega Hrvatskoga glazbenog zavoda, osnovanoga 1827., kojim je ravnao njegov ravnatelj, violinist i skladatelj Antun Kirschhofer (1807. – 1849.), u ožujku 1833. u Streljani pjevala je popijevku Ferde Livadića i na kraju dodala Gajevu i njegovu budnicu Još Hrvatska nij’ propala. Uspjeh je bio golem, hrvatski jezik izborio je sebi pravo na umjetničku glazbu, a mlada je djevojka postala glazbena zvijezda hrvatskoga narodnog preporoda. Nastavila je nastupati na koncertima, naravno, u dobrotvorne svrhe. U siječnju 1842. na Plesu domorodaca u Streljani povela je kolo. Godine 1843. skladala je valcer Tanburice i udala se za potomka stare španjolske plemićke obitelji, „odsječnog“ savjetnika Antuna pl. Rubida od Zagorja (1817. – 1863.).
Nakon sedam izvedaba opere Sidonija Rubido povukla se iz javnoga života. Uz novčanu pomoć sestre, grofice Aleksandre Kulmer, osnovala je u Zagrebu prvu hrvatsku ustanovu za nezbrinutu i napuštenu djecu – dječje „pjestovalište“. Od 1861. do 1865. bila je pokroviteljica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Sidonija, rođena grofica Erdödy, udana Rubido, umrla je 17. veljače 1884. na svom imanju Gornja Rijeka ispod Malog Kalnika, kamo se povukla poslije muževe smrti. Muza ilirskoga pokreta, stekla je časno, zasluženo mjesto na Bukovčevu svečanome zastoru u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu uz preporoditelje hrvatske književnosti i umjetnosti.
[Tekst preuzet: Barbieri, Marija: Sidonija Rubido-Erdödy, OPERA.hr, 2013.]
Često spominjana i slavljena kao uspješna operna pjevačica, poslužila je i kao inspiracija pjesnicima. Poznato je da joj je ilirski pjesnik i književnik Stanko Vraz posvetio sonet:
„Zar si, dušo, u raj se zaniela,
gdje se Bogu vječan slava spieva,
te glas slušaš nebeskih anđela,
sve u slici od zemaljskih dieva?“
„Srce tuče, lica su vesela,
svima iz očiuh divna vatra sieva,
zašto, od kud sva ta radost vela?“
„Šuti, slušaj – Sidonija pjeva!“
Oj slavuju, nježno pjesni tvoje
mlado srdce vrlo dirnut mogu;
i pozvat ga na ljubovne boje;
al ak hoćeš uzhitit pokušat
i zajedno dignut dušu k Bogu,
dođi amo Sidoniju slušat.
Izvor: Danica horvatska, slavonska i dalmatinska. U Zagrebu : Tiskom Narodne tiskarnice Dra. Ljudevita Gaja, tečaj XII (1846.), br. 14 (4. travnja), str. 53.
Grofica Sidonia Erdödy udana Rubido mnogozaslužna domorotka pevala je partiu (prima donna), prekrasno, tako da nam se je bilo čiditi i nad lĕpotom pĕvanja i nad dobrotom igranja. Hvala joj serdačna, pa nek leti ime njezino od mora Jadranskoga do Kaukaza, pa od tud do Wltave, a otud do Moskve i Neve ; da znadu svi Slaveni, da imade kod česti vrĕdnih gospojah, koje nežaletrude ni muke, za uzdići umĕtnosti narodne, i kroz to ponos narodni.
Živila mnogaja leta, i budila duhom svojim naslednice mnoge! ……
Izvori:
Zaslužni Hrvati XIX. stoljeća / [sakupio, popunio i napisao Milan Grlović] ; [slike crtao Stjepan Kovačević]. – Rijeka : Tiskara Rijeka, 1992. (Rijeka : Tiskara Rijeka), [495] str. : ilustr. ; 34 cm. – Pretisak izd. iz 1900. godine. NSK Zagreb II-72.247
Vukotinović, Ljudevit / Ljubav i zloba. Ilirska opera u Zagrebu. // Zora dalmatinska 3, 18 (4. svibnja 1846.), 141-142. NSK Zagreb 90.467
