Lisinski je prvi hrvatski dugometražni igrani film, snimljen 1944. godine. Ujedno je i prvi zvučni film u Hrvatskoj, a govori o životu Vatroslava Lisinskoga, prvoga i zapravo jedinoga značajnog skladatelja iz vremena ilirskog preporoda. Djelo je naglašeno edukativnoga tona, s pripovjedačem koji razglaba o sudbini hrvatskih talenata. Odlikuje se izrazito artificijelnom glumom te sentimentalnim tonom, teže prihvatljivim suvremenome gledatelju. Na razini pojedinih snimaka, međutim, fotografijom, scenografijom i organizacijom masovnih prizora, Lisinski se približava ostvarenjima razvijenijih kinematografija, a ponajviše odražava duh i poetiku ilirskoga stvaralaštva. U Zagrebu 1944. u zgradi HNK daje se koncert skladbi Vatroslava Lisinskoga pod ravnanjem Borisa Papandopula.

Film se razvio iz ideje o srednjometražnom kulturno-povijesnom filmu o Lisinskome, a kako ustaške vlasti nisu odobravale ideologiju ilirskoga pokreta, autori su izbjegavali izravna upućivanja na taj kontekst, kao i na njegovo pravo, slovensko-židovsko ime: Ignac Fuchs. Pisac scenarija Milan Katić, čovjek koji je predstavljao vezu s narodnooslobodilačkim pokretom u Hrvatskome slikopisu, u više je izjava i članaka za tadašnje novine neizravno “opravdavao” izbor teme, ističući da će kroz nju doći do izražaja “snaga i vrijednost hrvatske kulture”. Film je sniman na autentičnim lokacijama u Hrvatskome zagorju i u Zagrebu, a u sceni prosvjeda na Markovu trgu sudjelovalo je više od 200 statista. Lisinski je ujedno prvi i posljednji igrani film Oktavijana Miletića u ulozi redatelja.

 

 

Izvor: Zagrebački Memento. Preuzeto s youtube.com