Glagoljsko pismo utkano je u hrvatsku kulturnu povijest od samih početaka tiskanja pomičnim slovima u Europi pa sve do današnjih dana. Pohranjeni u zbirkama i knjižnicama u Hrvatskoj i diljem svijeta, glagoljski kodeksi i tiskane knjige prava su rasuta bašćina. Uz istaknute baštinske ustanove u Republici Hrvatskoj, Nacionalna i sveučilišna knjižnica oduvijek je bila mjestom njezina okupljanja. Vrijeme snažnoga razvoja digitalne tehnologije pogoduje naporima usmjerenima okupljanju knjižnične građe na jednome mjestu – u obliku središnjega portala posvećenoga hrvatskoj glagoljici.
Kao nedjeljiva sastavnica tropismene i trojezične kulture hrvatskoga naroda, glagoljsko pismo posvjedočeno je još u drugoj polovici 11. stoljeća. Urezano je u kamene spomenike, među kojima je svakako najznačajnija Bašćanska ploča. Glagoljska su slova zapisivana rukom na pergamenskim kodeksima i na kodeksima od papira. Naposljetku, prisutna su i u svijesti Europljana koji su živjeli na razmeđi srednjeg i novog vijeka i u vrijeme osvita europskoga civilizacijskog kruga, koje počinje pojavom tehnike tiskanja pomičnim slovima. „Crna meštrija”, koja se u Europi širi pojavom revolucionarnog izuma Johannesa Gutenberga iz Mainza, pridonijela je tomu da se knjiga proizvede brže i s manje troška, no tiskana knjiga nije baš uvijek i svugdje nailazila na blagonaklonost.
Djelovanje glagoljskih tiskara trajalo je puna četiri stoljeća, pri čemu je u tako dugome razdoblju hrvatskim jezikom tiskan značajan broj knjiga. U glagoljskim knjigama koje su bile namijenjene liturgijskoj uporabi (ponajprije misali, brevijari), poučavanju i širenju crkvenoga nauka (početnice i katekizmi), širenju radosne vijesti na jeziku koji nije bio latinski i moljenju (izvadci iz Biblije, hrvatski prijevod Novoga zavjeta i molitvenici) stoljećima je živio hrvatski jezik u svojim brojnim izražajnim mogućnostima. Bio je to jezik crkvenih knjiga, ali i jezik lijepe književnosti, u kojemu su se prožimali elementi starocrkvenoslavenskog i hrvatskoga jezičnog sustava. Nepuna tri desetljeća nakon što je Gutenberg tiskao Bibliju od 42 retka, tiskana je prva knjiga na jeziku koji su preci današnjih Hrvata držali svojim, na hrvatskome crkvenoslavenskom, i na glagoljskome pismu. Bio je to Misal po zakonu rimskoga dvora, nazvan prema početnim riječima koje su u njemu zapisane, i dovršen 22. veljače 1483., točno na dan kad se u Katoličkoj Crkvi obilježava Katedra sv. Petra. Bio je to prvi, ali i jedan u nizu drugih misala, također „po zakonu rimskoga dvora”, koji su tiskani u 15. i 16. stoljeću. Središta glagoljskoga tiskarstva tada su bili europski i hrvatski gradovi (Venecija, Urach, Senj i Rijeka). Pokušaj da središtem glagoljskoga tiskarstva postane Trsat u 17. stoljeću završava neuspjehom, nakon čega će čitava dva stoljeća glagoljske knjige biti tiskane u Rimu. Kratkotrajno djelovanje glagoljske tiskare na otoku Krku obilježilo je prijelaz iz 19. u 20. stoljeće.
Glagoljska pismenost duga nekoliko stoljeća pripada cjelokupnomu hrvatskom prostoru, iako je primorski dio Hrvatske u blagoj prednosti kada se traži i istražuje žarište glagoljskoga pisma s kojim se živjelo i još uvijek živi. Društvene potrebe zajednica koje su obitavale na povijesnome prostoru hrvatskih zemalja regulirane su u nekim od najstarijih dokumenata hrvatske pravne povijesti, koji su zapisani glagoljicom i koji potječu iz primorskoga dijela Hrvatske (Vinodolski zakon, Vrbnički statut, Istarski razvod). Pisana je riječ u tegobnim vremenima burne i katkada tragične hrvatske povijesti bila moćno oružje u rukama malobrojnih pismenih pojedinaca, koji su pišući ne samo čuvali jezik svojih predaka već i stoljećima stajali na braniku kršćanstva. Kad je pop Martinac krajem 15. stoljeća, neposredno nakon Krbavske bitke, na listovima glagoljskoga kodeksa zapisao da Turci nalegoše na jazik hrvatski, zabilježio je ne samo sadašnjost već i dalekovidno predvidio opasnost koja se nadvila nad kršćanski svijet Europe i koja će značajno obilježiti europsku povijest narednih stoljeća. Primjer popa Martinca nije bio usamljen jer su prepisivači i pisari na marginama glagoljskih kodeksa ispisivali jezgrovite, nerijetko i vrlo drama-tične odlomke, posvjedočivši tako o vremenu i društvu u kojemu su živjeli. Bez tih odlomaka ispisanih na marginama pregled glagoljske pismenosti ne bi bio cjelovit, kao što ne bi bio cjelovit ni bez mnogih dokumenata koji su bili potrebni u svakodnevnome životu. Pravne isprave, kupoprodajni ugovori, računi, zapisnici o novčanim poslovima – modernim rječnikom rečeno „transakcijama” – samo su neki od dokumenata ispisanih glagoljicom koji zajedno s liturgijskim knjigama i djelima lijepe književnosti ulaze u povijesni pregled glagoljske pismenosti na hrvatskom i europskome kulturnom prostoru. Nerijetko je pergamena s glagoljskim zapisima poslužila praktičnoj namjeni. U nedostatku materijala pojedinci su njome umotavali rukopisni ili knjižni blok koji su posjedovali u svojoj privatnoj zbirci.
Glagoljicom se pisalo na pergameni i na papiru; glagoljska su se slova rezala i lijevala da bi u dugoj hrvatskoj povijesti njima bile otisnute knjige, dostupne samo malobrojnim ljudima koji su umjeli čitati i pisati. Pismo čijih prvih devet slova tvori smislenu sintagmu o kršćaninu koji slova zna i koji govori da je dobro časno živjeti na zemlji plijeni ne samo svojom postojanošću već i skladnim arhitektoničkim oblikom svojih slova i ligatura. Sačuvalo se žilavo trajući i živeći tijekom dugih stoljeća. Nerijetko i nejunačkom vremenu usprkos. Bilo je to pismo ne samo učenih i pismenih slojeva društva već i pismo anonimnih pojedinaca koji su svoje svakodnevne životne brige zapisivali i bilježili na svakom komadiću pergamene ili papira koji bi im se našao pri ruci. Pritom su i ne znajući ispisivali povijest, i to onu povijest koja pritajena čeka da bude otkrivena, da bude dopisana i ostavljena na čuvanje naraštajima koji dolaze.
dr. sc. Irena Galić-Bešker
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu
