Petu knjigu Entwurffa Fischer je posvetio vazama, a kao i pregled povijesti arhitekture, započinje ju prikazom velikog umivaonika u atriju Solomonovog hrama. Potom donosi prikaze egipatskih, grčkih i rimskih vaza te onih vlastitih koje su invencija autora, kako se i navodi u naslovu – Divers Vases Antiques, Ægyptiens, Grecs, Romains, & Modernes: avec Quelques uns de l’invention de l’Auteur. U usporedbi s arhitektonskim dijelom Entwurffa, takvu je strukturu moguće interpretirati kao ideju pregleda povijesnih vaza koja se donosi u zasebnome svesku.
Vaze su kao dekorativni element u fokusu Fischerovog interesa još od vremena boravka u Italiji gdje upoznaje suvremene tendencije u dekoraciji te kolekcionarstvo antičkih vaza. [1] Uz rimske i grčke vaze, u jeku egipatskog revivala što je zahvatio Rim 16. stoljeća, gotovo da nije bilo kolekcionara koji u svojemu kabinetu nije posjedovao i predmete iz Egipta. Fischer u Rimu, kako saznajemo u rukopisima ispod prikaza, crta egipatske vaze iz kolekcije kraljice Kristine Švedske, kardinala Flavija Chigija i Giovannija Pietra Bellorija te u Napulju iz kolekcije Francesca Picchiattija, čime vizualno prezentira tadašnji ukus vremena i kulturu skupljanja u kojoj su vaze imale istaknuto mjesto. Želju za invencijom u oblikovanju vaza Fischer će ostvariti nakon povratka u domovinu gdje radi crteže vaza za parkove, od kojih su neke izvedene te sačuvane do danas – dvorac Mirabell u Salzburgu (Schloss Mirabell), dvorac u Greillensteinu (Schloss Greillenstein), park palače Schwarzenberg u Beču (Palais Schwarzenberg), crkva nekadašnjeg augustinskog samostana u Dürnsteinu (Stift Dürnstein). [2]
U crtežima Fischer koristi princip prikazivanja vaza kao skulptura postavljenih na postament u prirodi, koji preuzima od Pietra da Cortone. [3] Sa svake strane prednjega prostornog pojasa smješta vazu, a između njih otvara prostor u koji smješta građevine, s ciljem stvaranja cjeline iz kontrasta koji se stvara u prikazu. [4] Hans Sedlmayr i Hans Aurenhammer slažu se kako takvu cjelinu prikaza, karakterističnu za barok, stvara dekorativnost vaza čija je snažna plastika animalističkih, vegetabilnih i mitoloških motiva kroz igru svjetlosti i sjene u kontrastu s harmonijom pročelja građevinā u pozadini. [5] Zbog toga Sedlmayr crteže vaza, zajedno s vratima za parkove, smatra najbaroknijim elementom Fischerovog opusa, iako navodi da njihovi uzori datiraju ranije, u XVI. i prva desetljeća XVII. stoljeća, a nalazimo ih i u djelima slikara i gravera: Poliodora da Caravaggia (oko 1499.–1543.), Agostina Veneziana (oko 1490. – oko 1540.), Jeana Lepautrea (1618.–1682.) i Stefana della Bella (1610.–1664.). [6]
____________________
[1] PETER PRANGE, Entwurf und Phantasie: Zeichnungen des Johann Bernhard Fischer von Erlach, 1656-1723, Salzburger Barockmuseum, Salzburg, 2004., 138.
[2] HANS AURENHAMMER, J. B. Fischer von Erlach, Allen Lane (Penguin Books), London, 1973., 184.
[3] PETER PRANGE (bilj. 1), 138.
[4] HANS AURENHAMMER (bilj. 2), 41.
[5] HANS SEDLMAYR, Johann Bernhard Fischer von Erlach, Verlag Herold, Beč, München, 1956., 79–80. HANS AURENHAMMER (bilj. 2), 41.
[6] HANS SEDLMAYR (bilj. 5), 79–80. HANS AURENHAMMER (bilj. 2), 41. PETER PRANGE (bilj. 1), 90.
