Tek nakladničkom djelatnošću I. M. Divalda i njegovih nasljednika (1775-1856), Osijek prerasta u središte svjetovne i pučke književnosti kulturno-prosvjetiteljskog i preporodnog pokreta u Slavoniji. Izdanja divaldiane (registrirano 278 latinskih, 203 hrvatska i 72 njemačka, a podosta ih je dvojezičnih) društveno su uvjetovana trojezičnom podlogom, dala su trojezičnu slavonsku književnost i osobito dug razvojni put Osijeka u oblikovanju hrvatske kulturne tradicije, što upućuje i na poseban pristup i smjer njezine književnopovijesne obrade. S njom su osječko književno predvodništvo i slavonska književnost dosegnuli vrh prave svoje kulminacije, jer je Osijek, zapravo, po svojim tiskarama postao novim hrvatskim kulturnim sjedištem. Prvo, zato što su gotovo svi slavonski pisci tiskali knjige u Osijeku, drugo zato što je Osijek rasprostranio svoj utjecaj na štokavsko-ikavsko govorno područje, od Ilove do Banata i Budima, i, treće, što je Zagreb sve do Gaja pisao isključivo kajkavski. Divaldovi nasljednici nastavili su eru divaldiane (1806-1857).
Izvor: Od turskog do suvremenog Osijeka / [autori Ive Mažuran… [et al.]. Osijek, 1996. Str. 57.
