Još od doba renesanse mnogi su se umjetnici inspirirali djelima rimskog književnika Ovidija (20. III. 43. pr. n. e. – 17. n. e.?) stoga su trajno prisutna u europskoj književnosti, likovnim umjetnostima i glazbi. Osobito Metamorfoze, oko 250 mitskih epizoda koje povezuje motiv (nadnaravne) preobrazbe, nepresušan izvor nadahnuća slikarima i grafičarima, u kojima najčešće životinje, stvarne ili nadrealne, upotpunjuju radnju ilustrirajući određenu mitološku priču.
Grafička zbirka čuva šest listova Wilhelm Baura iz albuma bakropisa Metamorfoze objavljenog najvjerojatnije 1641. godine. Također, Zbirka čuva i cjelovito izdanje iz 1688. no otisnuto s novih ploča, rađenih prema Baurovim, ali obrnutog prikaza. Album je izdao Paul Fürst u Nürnbergu, a autor bakropisa je Abraham Aubry dok je Baur (navodno) izradio ploče za stihove ispod prikaza.
__________
Priča o Scili
Scila je nekoć bila prekrasna nimfa, no zbog Kirkine ljubomore, radi ljubavi morskog božanstva Glauka, pretvorena je u strašnu neman (ribljeg repa, šest psećih glava i nekoliko reda zuba) koja živi u dubokoj hridi i proždire pomorce.
Otmica Prozerpine
Kupid, na Venerin nagovor, ispaljuje strijelu prema bogu podzemlja, Plutonu koji se zatim zaljubljuje u Prozerpinu, kćer Jupitera i Cerere, božice plodnosti zemlje, žetve i poljodjelstva. Pluton otima Prozerpinu i odvodi ju u podzemlje kako bi bila njegova kraljica. Shrvana Cerera prošla je kopna i mora tražeći svoju kćer, zaboravljajući na usjeve i žetvu. Na kraju, na njenu molbu, bogovi su odlučili da će dio godine Prozerpina boraviti na gornjem svijetu, uz majku, a dio, onaj neplodan, zimski, u podzemlju. Tijekom potrage, dječaka koji joj se rugao na lakomosti, pretvorila je u guštera.
Četiri konja boga podzemlja, imenuje i opisuje rimski pjesnik Klaudije Klaudijan (oko 370. – oko 404.) u djelu Otmica Prozerpine: “Orfnej okrutno blještav i Htonij brži od strijele, s njima uzvišen Niktej, slava stigijskog stada, Alastor označen Ditovim znakom.” [1]
__________
[1] Claudianus, Claudius: Otmica Prozerpine; priredila i prevela Marina Miličević. Zagreb : Latina et Graeca, 1997., 165.