Iako je ljekarništvo važan segment razvoja zdravstva, prvi hrvatski (zdravstveni) zakoni nisu uključivali ovo područje. U vrijeme značajnih reformi Ivana Mažuranića donesen je Zakon ob uredjenju zdravstva u Hrvatskoj i Slavoniji od 15. studenoga 1874., ali ljekarnici i ljekarne u tom se zakonu ne spominju. Dvadeset godina kasnije 24. siječnja 1894. donesen je novi detaljniji Zakon o uređenju zdravstvene službe u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji, a u njemu se tek sporadično spominju ljekarne i ljekarnici (Karaula 2009: 68).
Zakon o ljekarništvu (izvorno: ljekarničtvu) donesen je 11. travnja 1894. i to je prvi hrvatski zakon o ljekarništvu. Njime su ljekarne u Hrvatskoj izašle iz obrtničke djelatnosti i postale zdravstveni zavodi. Budući da je u praksi funkcionirao značajan broj priručnih (ručnih) ljekarni, posebne uredbe (1895.; 1928.) donesene su za njihov rad i organizaciju.
Zakon o apotekama i nadzoru nad prometom lekova objavljen je 7. travnja 1930. Ovim je zakonom kao i u prethodnom nastavljeno ograničivanje broja ljekarni prema broju stanovnika. Pazilo se da otvaranje novih ljekarni ne ugrožava egzistenciju već postojećih (Sremac; Žuža 2002).
Kao primjer može se navesti kako je 1919. odbijena molba magistra farmacije Teodora Koščaka za otvaranje treće ljekarne u Bjelovaru. Naime, prema popisu stanovnika iz 1910. Bjelovar je imao 7.231 stanovnika, a ljekarne su se mogle otvarati na svakih 4.000 stanovnika (Karaula 2011: 251).
Zakon o ljekarništvu (ljekarničtvu). Liječnički vjesnik: prilog 6 (1894). str. 104. Opći fond NSK
Zakon o ljekarništvu (ljekarničtvu). Liječnički vjesnik: prilog 6 (1894). str. 105. Opći fond NSK
