Pettan i Zajc
Hubert Pettan (1912. – 1989.) bio je hrvatski skladatelj, glazbeni pisac, kritičar i pedagog, kako točno navodi Hrvatska enciklopedija. Ali, osim toga, Hubert Pettan je bio i izniman bibliograf, čije djelovanje je obilježilo sređivanje i popisivanje opsežne ostavštine Ivana Zajca mlađeg. Njegovi napori su rezultirali opsežnom monografijom, odnosno tematskim popisom opusa Ivana Zajca (Pettan: 1956) koja je i danas jedno od temeljnih polazišta u radu sa Zajčevom ostavštinom.
Vrijednost Pettanova bibliografskog rada ističe i Palić-Jelavić: “Kao temeljit biograf, dokumentarist i obrađivač građe Pettan je načinio ne samo primaran, već i opsegom respektabilan rad; premda lišen analitičkoga vrednovanja i znanstvene interpretacije, takav je rad rezultirao nezaobilaznim i polazišnim vrelom, koje je, u godinama koje su slijedile, i samo postalo temeljnim ishodištem za daljnja sporadična nastojanja muzikologa i glazbenih pisaca u osvjetljavanju temâ o Zajčevu životu i djelu. Štoviše, u Pettanovu minucioznomu historičarskom radu upravo su i najznatniji prinosi vezani uz Zajca, pa se stoga oni mogu držati životnim djelom Huberta Pettana.” (Palić-Jelavić: 2013, 279.)
Temeljit rad na opusu i objava studije sa Zajčevim tematskim popisom otvorila je Pettanu osnovu za daljnje bavljenje radom i djelovanjem Ivana Zajca. Stoga se Pettanov doprinos, osim već spomenutog opusa, ogleda i u nizu biografskih i stručnih monografija i tekstova. Neki od njih uključuju: izdanje pod nazivom Ivan Zajc iz 1971. g. u okviru nakladničke cjeline Muzička biblioteka, monografiju Ivan Zajc iz 1983. g. gdje se bavi Zajčevim operama iz doba ravnateljstva 1870. g. -1889.g., Zajčev rad u Hrvatskom glazbenom zavodu obradio je u tekstu pod nazivom Djelovanje Ivana Zajca u Hrvatskom glazbenom zavodu objavljenom 1978. g. u časopisu Arti musices; tekst u zborniku prilikom proslave 150. godina rođenja Ivana Zajca, iz 1982. g.
Osim tog stručnog prinosa, zanimljiv je i aspekt sasvim osobnih podataka do kojih je Pettan došao kompilirajući podatke iz periodike – prvenstveno od Zajčevog sina Carmella Zajca, a potom i suradnika te njegovih učenika, kao naprimjer dr. Boždara Širole ili prof. Josipa Canića. (Pettan : 1972, 41-43.)
