Malo je naroda koji su odredili jedno pismo, malo je pisama koja su odredila jedan narod. Narod i pismo, pismo i narod, povezani nitkom zvanom tisućljeće.

Pismo slovi sve ono što narod jest: o kanatu, kolu, o jeziku, užancima, o vjeri. Narod slovi sve što pismom piše: kako pjevati, plesati, kako govoriti, živjeti, kako vjerovati. Hrvati i Glagoljica, Glagoljica i Hrvati, u istom vremenu vezani, u istom prostoru bivali.

Čuvajući svoj identitet, pisali smo glagoljicom. Ona je održala naš jezik i pjesmu, naše običaje i vjeru. Ona nas je povezivala kad su nas drugi razdvajali i podsjećala nas kad smo se otimali zaboravu.

Čuvajući glagoljicu, pisali smo o svojem identitetu. Malo pismo s jugoistoka velike Europe očuvalo se zahvaljujući narodu – Hrvatima. Oni su mu udahnuli dug život, posvetili jedinstveni oblik. Njime su ispisali povijest, njime su pisali o sebi.

I danas to čine, na neki svojstven način, u novim oblicima komunikacije, medijima, u umjetnosti, kulturi, u industriji, upravi, u sportu, turizmu, u obrazovanju. Zato danas, kada govorimo o glagoljici, govorimo o sebi samima.

                                                                                                                                                                              Sandi Antonac
Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu