Nakon završetka Tridentskoga sabora papa Grgur XIII. i  hrvatski glagoljaši uvidjeli su potrebu tiskanja novih glagoljskih bogoslužnih knjiga, ali jezikom što bližim puku. Kao urednici i prevodioci zamisao su počeli provoditi u djelo Aleksandar Komulović i Šime  Budinić, no za pontifikata Siksta V. izdavački pothvat potpuno je oslabio. Međutim, to se promijenilo 1622. godine kada je u Rimu osnovana Kongregracija za širenje vjere kojoj je povjereno odlučivanje o tiskanju glagoljskih liturgijskih knjiga i priručnika.

Četiri godine kasnije na poticaj Franje Glavinića, franjevačkog provincijala u Trsatu,  njemački car Ferdinand II. dopustio je da se 26 sanduka tipografskog materijala konfiscirane hrvatske protestantske tiskare iz Uracha prenese u kapucinski samostan u Rijeci i iskoristi za izdavanje katoličkih liturgijskih knjiga na hrvatskom jeziku. Međutim, kako je iste 1626. godine u Rimu kao zasebna institucija osnovana Typographia polyglotta s. Congregationis de propaganda fide, politika carskoga Beča u mnogočemu ovisna o papinskoj potpori je popustila i  sav materijal je u dopremljen u Rim u  pratnji franjevca Rafaela Levakovića, koji je postao i prvi službeni Propagandin prevoditelj i književnik. Tako je Kongregacija za širenje vjere preuzela brigu za objavljivanje liturgijskih knjiga glagoljskim slovima. Od 1628. do 1971. godine u ovoj tiskari otisnuto je 19 hrvatskih glagoljskih knjiga, među kojima su poznati brevijari i misali Rafaela Levakovića, Ivana Paštrića te Mateja Karamana.

Lit: Lokmer, J. Tiskane glagoljske liturgijske knjige u fondu knjižnice biskupija senjske i modruške u Senju. // Senjski zbornik 35, 1(2008), str. 161-211; Nazor, A. Zagreb, riznica glagoljice : katalog izložbe. Zagreb : Nacionalna i sveučilišna biblioteka, 1978. Str. 74-75.