Istarski razvod je pravni dokument kojim se utvrđuju granice (“termeni i kunfini”) između feudalnih gospodara i seoskih općina (“komuna”). Razvođenje je stari slavenski pravni običaj kojim se utvrđuju granice terenskom ophodnjom. Istarski razvod nastao je kao skup dokumenata u razdoblju od 1275. do 1395. na temelju još starijih isprava. Izvorno je napisan na trima jezicima: latinskom, njemačkom i hrvatskom.
U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na signaturi R 3677 čuva se prijepis teksta glagoljicom iz 1546. godine. U tekstu su dragocjeni zapisi iz gospodarskog, političkog, kulturnog i svakodnevnog života, a pojedini njegovi ritmizirani dijelovi pokazuju da se može čitati i kao književni tekst. Tekst Istarskog razvoda u latiničkoj transliteraciji prvi put je objavio Ante Starčević 1852. godine u ediciji Arkiv za povjestnicu jugoslavensku. Prema Starčevićevim riječima iz predgovora, rukopis pravnog dokumenta uručio mu je sam Ljudevit Gaj iz osobne knjižnice. Dokument je dobio naslov Razvod istrianski, prema riječi “razvod”, koja se često pojavljuje u njemu, a u pravnoj terminologiji označava isto što i latinska riječ “reambulatio”. Drugo izdanje Istarskog razvoda objavio je 1978. godine Josip Bratulić poprativši ga opsežnom studijom. Treće izdanje, objavljeno 1992. godine, također je priredio Josip Bratulić.
Pristup: Glagoljica.hr
