Maja Bošković-Stulli na terenskom istraživanju u Donjoj Lomnici 1963. godine, s kazivačem i ukućanima. Desno stoji Nikola Bonifačić-Rožin.
Građa
Građa koju je Maja Bošković-Stulli sakupila tijekom terenskih istraživanja pohranjena je u Dokumentaciji IEF-a. Sastoji se od rukopisa (terenskih bilježnica), slika, zvučnih i video materijala. Najveći dio građe digitaliziran je i javno dostupan u Digitalnom repozitoriju IEF-a te na portalu znameniti.hr.
Digitalizirana zbirka sadrži:
- 416 fotografija
- 155 rukopisa
- 122 zvučna zapisa
- 3 pokretne slike
- 1 novinski isječak
Rukopisne zbirke
Detalj s naslovnice rukopisne zbirke Maje Bošković-Stulli iz 1961. godine
Rukopisne zbirke Maje Bošković-Stulli, njih ukupno trideset i tri, u cijelosti su digitalizirane i dostupne u Digitalnom repozitoriju IEF-a. Te su zbirke bile “temeljem znanstvenog proučavanja usmene proze i Maji Bošković–Stulli i svim naraštajima institutskih suradnika gotovo svih struka, te podlogom za teorijsko zasnivanje folkloristike kao znanstvene djelatnosti”. (1) O sadržaju, važnosti, ali i relativnoj “nevidljivosti” ovih zbirki van uskih folklorističkih krugova pisala je Marijana Hameršak.
Arhiv narodnih priča
Arhiv narodnih priča u IEF-u (foto: J. Belaj)
U arhivsku građu ulazi i Arhiv narodnih priča. Arhiv je rezultat projekta izrade hrvatskog kataloga usmenih priča koji je Maja Bošković-Stulli pokrenula kasnih 1950-ih godina i na kojem su godinama radili mnogi zaposlenici Instituta, prije svega sama Maja te Divna Zečević. Radilo se o prvom većem infrastrukturnom projektu Instituta u području usmene književnosti, a priče su klasificirane prema različitim sistemima, među kojima je najpoznatiji Aarne-Thompsonov međunarodno prihvaćen sistem tipova priča. (2) Radi se o sistemu koji je početkom 20. stoljeća osmislio finski folklorist Antti Aarne, a kasnije revidirao američki folklorist Stith Thomson te se za označavanje tipova priča dugo koristio akronim AT odnosno AaTh. Posljednja revizija kataloga izvršena je početkom 21. stoljeća. Na njoj je radio međunarodni tim znanstvenika pod vodstvom njemačkog folklorista Hansa-Jörga Uthera, te se nakon toga akronim kojim se označavju priče mijenja u ATU (Aarne-Thompson-Uther).
Iako katalog hrvatskih usmenih priča nikada nije dovršen, u postojećem opsegu koristi se i danas pod imenom Arhiv narodnih priča, a zaslugom mlađe generacije institutskih folklorista u potpunosti je digitaliziran i dostupan online. Na mrežnoj stranici Arhiva detaljnije se opisuje i njegov sadržaj:
“Arhiv narodnih priča sadrži oko 1 300 cjelovitih etnografskih zapisa usmenih priča, pretežno bajki, šaljivih priča i priča o životinjama, zabilježenih uglavnom od kraja 19. do sredine 20. stoljeća i pohranjenih na posebnim obrascima koji u zaglavlju nose naziv Arhiv narodnih priča prema kojem je nazvana i cijela zbirka. U okviru spomenutog šireg projekta objavljivanja kataloga usmenih priča izrađena je i kartoteka s bibliografskim podacima za oko 5 000 usmenih priča objavljenih u različitim publikacijama, knjigama, kalendarima i časopisima, koja je danas dostupna samo u lističnom obliku.” (3)
Kako su Arhiv i kartoteka djelomično preuzele funkciju nikad završenog kataloga, za njih se s vremenom počeo koristiti naziv Aarne-Thompsonov katalog.
Značenje ovog arhiva za našu folkloristiku veliko je:
“Arhiv narodnih priča jedinstveno je stručno pomagalo ključno za razumijevanje razvoja folkloristike u nacionalnom i globalnom kontekstu, ali i za razumijevanje nastojanja na izgradnji klasifikacijskih sustava u humanističkim znanostima općenito. S obzirom na to da slijedi razrađen, ali za korisnike relativno jednostavan klasifikacijski sustav koji je prihvaćen u međunarodnim razmjerima, Arhiv narodnih priča ujedno je i lako pretraživa, komparativno i opsegom relevantna zbirka bogato kontekstualiziranih zapisa usmenih priča.” (4)
Korespondencija
Dio pisma Oldřichu Sirovátki datirano 31. kolovoza 1965. godine
Opsežna, najvećim dijelom poslovna korespondencija Maje Bošković-Stulli čuva se u Dokumentaciji Instituta za etnologiju i folkloristiku. Radi se o ukupno 46 fascikla s građom koja pokriva razdoblje od 1952. do 2006. godine. Iako najveći dio korespondencije čine pisma, ima i čestitki, razglednica i dopisa. Prema gruboj procjeni, radi se o cca 4 500 jedinica građe. Maja je pisala na hrvatskom, njemačkom te iznimno na engleskom jeziku, a primala je i čitala i pisma na češkom, ruskom i talijanskom jeziku te na ćirilici. Pisma su osim iz Hrvatske stizala iz drugih jugoslavenskih republika, Europe, Sjeverne Amerike, Izraela, a jedno je stiglo čak iz Sudana.
Maja Bošković-Stulli dopisivala se s najvažnijim onodobnim folkloristima, povjesničarima i teoretičarima usmene književnosti: s Viktorom Gusevim i Kirilom Čistovim iz Rusije, Oldřichom Sirovátkom i Jaromírom Jechom iz Češke, Vierom Gašparikovom iz Slovačke, Lindom Dégh, Barbarom Krader, Felixom J. Oinasom i Danom Ben-Amosom iz SAD-a, Maxom Lüthijem iz Švicarske, Bengtom Holbekom iz Danske, Hedom Jason iz Izraela, Teklom Dömötör i Vilmosom Voigtom iz Mađarske, Giovannijem Battisom Bronzinijem iz Italije. Posebno je intenzivno surađivala s kolegama iz Njemačke, poput Leopolda Kretzbachera, Kurta Rankea, Rolfa Wilhelma Brednitcha, Hansa-Jörgea Uthera, Dagmar Burkhart, Lutza Röhricha, Ingeborg Weber-Kellerman i dr.
Na području Jugoslavije, dopisuje se ponajprije s Milko Matičetovim, Zmagom Kumer i Marijom Stanonik iz Slovenije, Vlajkom Palavestrom, Hatidžom Krnjević i Munibom Maglajlićem u Sarajevu, Ljubinkom Radenkovićem i Miroslavom Šutićem u Beogradu, Marijom Kleut i Jelkom Ređep u Novom Sadu, Antonom Berishom s Kosova (kasnije je radio u Italiji).
Iz pisama je vidljivo i kako su neka poslovna poznanstva s vremenom prerasla u prijateljstva.
……………………………………………………..
(1) Marks, Ljiljana. 1999. “Obrazloženje odluke da se Maji Bošković-Stulli dodijeli Nagrada Antuna Barca”. U Dobitnici nagrade “Antun Barac”. Knjiga 2. Maja Bošković-Stulli. Zagreb: Slavistički komitet Hrvatskog filološkog društva, 7-13.
(2) https://digitalnikatalozi.ief.hr/aath-katalog/ (pristup 3. 10. 2023.)
(3) Isto.
(4) Isto.