U godinama 1967. i 1968. Maja Bošković-Stulli potiče istraživanje jednog kod nas do tada neistraženog područja na granici između usmenog i pismenog – tzv. pučke književnosti, čime će se u Institutu baviti Divna Zečević.
Inzistira i na držanju koraka s međunarodnim folklorističkim trendovima za što su temelj bili brojni prikazi domaće i inozemne etnološke i folklorističke literature u časopisu Narodna umjetnost.
Osim toga, vlastitim je znanstvenim radom i utjecajem dala “konačan zaokret prema osviještenim znanstvenim pristupima i prema ulasku u dominantne struje europskoga znanstvenog diskurza u i o etnologiji i folkloristici”. (1)
Krajem 60-ih i početom 70-ih godina u Institutu se počinje raspravljati i pisati o položaju tradicionalne kulture i folklora u suvremenom – potrošačkom i medijskom – društvu te u vremenu ubrzane urbanizacije. Maja je kao ravnateljica poticala rad u tom smjeru, a kasnije mu je doprinijela i svojim znanstvenim radom, proučavajući svakodnevno pripovijedanje u gradu. Nastojanja Instituta prema nečemu što će petnaestak godina kasnije biti nazvano novom paradigmom u etnologiji bio je pionirski pothvat na području tadašnje Jugoslavije. O tom procesu, koji je započeo u Majinom mandatu, kasnije će pisati Dunja Rihtman-Auguštin:
“Društvena stvarnost već je u šezdesetim godinama nalagala da se osim skupljanja građe u selima etnolozi upute u grad, za svojim seljacima koji su sve više napuštali sela. U biti interdisciplinaran projekt o transformacijama folklornih tradicija potaknula je Maja Bošković Stulli i dosta ga je teško progurala na financiranje.
Branimir Bratanić, profesor etnologije na zagrebačkom Sveučilištu, a voditelj komisije koja je nadgledala etnološke projekte pri tadašnjem Fondu za naučni rad, već je nakon prve godine rada, iako to tada nije bilo uobičajeno, tražio izvještaj o učinjenome. Uskratili smo taj izvještaj jer smo te prve godine tek istraživali i radili nešto dotad neviđeno u hrvatskoj i u mnogim drugim etnologijama. Teorijski smo se pripremali za istraživanje. Održavali smo vrlo žive rasprave u Institutu o pojedinim teorijskim pitanjima. U njima su podjednako sudjelovali etnolozi i folkloristi. Raspravljali smo o pojedinim radovima izrađenim u projektu.
(…) Ti su radovi doista označili institutsku, ali i hrvatsku etnologiju te izazvali pozornost u etnologijama drugih sveučilišnih središta u bivšoj Jugoslaviji.” (2)
……………………………………………………..
(1) Rihtman-Auguštin, Dunja i Aleksandra Muraj. 1998. “Prvih pedeset godina etnološke misli u Institutu”. Narodna umjetnost 35/2: 104.
(2) Isto, str. 107-108.
