Godine 1972. Dunja Rihtman-Auguštin zamjenjuje Maju Bošković-Stulli na mjestu ravnateljice Instituta, a Maja se u potpunosti posvećuje znanstvenom radu. Do odlaska u mirovinu 1979. godine objavila je između ostalog i antologiju hrvatskih narodnih bajki na njemačkom jeziku, Kroatische Volksmärchen, te kapitalno sintetsko djelo Usmena književnost.
Kroatische Volksmärchen dio su izdavačke priče koja je započela u Jeni u Njemačkoj 1912. godine, kada Eugen Diederichs Verlag pokreće ediciju Die Märchen der Weltliteratur (Bajke svijeta). U 90 godina izlaženja, u ediciji su predstavljene bajke i narodne priče iz gotovo svih krajeva svijeta, ukupno 165 naslova. Neka su izdanja doživjela desetke i više reizdanja, poput ruskih narodnih priča, irskih narodnih priča, budističkih bajki iz drevne Indije, romskih bajki i dr. Zbirku hrvatskih narodnih priča pripremila je Maja Bošković-Stulli, a izašla je 1975. godine te zatim opet 1993. godine. U opsežnom pogovoru, napisanom “u duhu suvremene teorije usmene književnosti, (Maja Bošković-Stulli je) dala prikaz pripovijedanja hrvatskoga puka od glagoljaških vremena do naših dana”. (1) Ova antologija kasnije će biti djelomično prevedena na japanski jezik i izdana u Tokiju 1977. godine.
Knjiga Usmena književnost smatra se najvažnijim djelom Majinog opusa te, riječima Majina mlađe kolegice i suradnice Ljiljana Marks, “nenadmašnim kapitalnim djelom hrvatske folkloristike”. Ljiljana Marks piše o važnosti Usmene književnosti u tekstu napisanom povodom Majine smrti:
“U Usmenoj književnosti, prvoj knjizi edicije Povijest hrvatske književnosti (1978.), usmena je književnost prvi put kao posebna cjelina izdvojena u pregledu povijesti hrvatske književnosti.
U njoj je sustavno istražen te teorijski i metodološki osmišljen problem paradoksa povijesti usmene književnosti, što je ranije uvijek rezultiralo izdvajanjem usmenog književnog korpusa na mitski prapočetak nacionalnih književnosti ili upozorenjima na njegovo kasno otkrivanje tek u doba romantizma.
Maja Bošković-Stulli nije napisala nemoguću povijest usmene književnosti, nego je istražila njezine utjecaje u pisanoj, ali i utjecaje pisane književnosti na usmenu te njihova međusobna prepletanja od srednjovjekovnih početaka do otkrića tog fenomena i bilježenja u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća.
(…). Usmena književnost nedvojbeno ostaje revolucionarni opus magnum Maje Bošković-Stulli – ali istodobno i nenadmašeno kapitalno djelo hrvatske folkloristike.” (2)
……………………………………………………..
(1) Marks, Ljiljana i Ivan Lozica. 1993. “A Letter to Maja Bošković-Stulli”. Narodna umjetnost 30: 13.
(2) Marks, Ljiljana i Ivan Lozica. 2012. “Maja Bošković-Stulli (1922. – 2012.)”. Narodna umjetnost 49/2: 243-244.
