Istarske narodne priče (1959.), prva knjiga Maje Bošković-Stulli, ujedno je i prva knjiga u izdanju Instituta za narodnu umjetnost, a njezino se izdavanje poklopilo s desetom godišnjicom postojanja Instituta.
Već ova prva Majina knjiga pokazuje mnoge glavne značajke njezina pristupa u prikupljanju i obradi građe. Maja u knjigu nije uključila ranije zapisane istarske narodne priče (iako na kraju knjige donosi njihov detaljan pregled, uključujući i talijansku građu, te navodi komparativnu građu poput hrvatskosrpskih varijanti u kojima se priče javljaju), već priče koje je sama zabilježila na terenu, u neposrednoj komunikaciji s kazivačima – priče koje su u narodu u to vrijeme još bile žive.
“Na svome putu, na kom sam više puta morala grabiti priče u brzini, odvlačeći domaćicu od kuhinjskog posla ili iz vrta, dočekujući ljude na povratku iz vinograda ili sa rada u rudniku, odlazeći k njima u polje, uspjela sam ipak upoznati ili makar naslutiti nekoliko izvrsnih pripovjedača. Uspjela sam se uvjeriti kako je u Istri još žilavo korijenje naše narodne pripovijetke, o kojoj do nedavna nismo znali gotovo ništa.” (1)
Pritom je uvjereno slijedila princip koji je svim institutskim istraživačima na terenu bio polazišna točka: čim točnije zabilježiti kazivani tekst – fiksirati ga vjerno i strogo izbjegavati bilo kakve naknadne jezične preinake i lekture kako bi se sačuvala autentičnost jezičnog i umjetničkog izraza.
Bila je naravno svjesna da je ta točnost teško uhvatljiva:
“Ta je točnost samo relativna već zato, što pripovjedač govori pred stranom osobom koja drži olovku i papir, koja ga povremeno, iako po mogućnosti što rjeđe, prekida i nešto pripitkuje, zato što čas pripovijedanja katkada nije onaj prirodni, kada se priča u naviklom krugu sama razvezuje i teče. Ipak – bilo je u Istri više prilika kada smo uspjeli uspostaviti prisniji kontakt, kada se i publika odnekuda stvorila, a i raspoloženje, pa su zapisi time dobili pečat autentičnoga pripovijedanja. Za štampu sam odabirala većim dijelom takve tekstove.” (2)
Maju nije zanimao samo tekst već i kontekst pripovijedanja, kazivači i njihove individualne osobine i stil, kao i otkuda priču znaju i na kojem su je jeziku prvi put čuli. O ponajboljima piše i u Uvodu knjige. Primjećuje kako njihove ljudske osobine, talenti i sklonosti, sposobnost da priču glumački interpretiraju, kao i trenutno raspoloženje, (ne)postojanje publike i njezine intervencije te drugi vanjski faktori utječu na pripovijedanje i zapravo tek uzeti zajedno čine cjelinu priče.
“Seljankino [kazivačica Mariji Erman, zvana Seljanka] posebno razvijeno žensko ćutilo, osjećaj za stradanja jadne bespomoćne djece (…) očituje se osobito lijepo u legendarnoj priči o tek rođenom, odmah umrlom djetetu (…). Motiv je taj poznat i raširen, Seljankin je lični ulog tek u biranju baš takva motiva i u posebnoj mekoj materinskoj humanizaciji ovog inače religioznog sadržaja. Dok je pripovijedala, bilo je nedjeljno poslijepodne, u urednoj Seljankinoj kuhinji skupilo se nekoliko susjeda s djecom. Sve su s najdubljim suosjećanjem slušale o sudbini toga bespomoćnog tek rođenog crvića; jedna mlada žena, s dvije male djevojčice uz koljeno, neprekidno je plakala dok je to slušala i uz to govorila: ‘A brižna ja, a sirota ja’, pa su se te riječi ritmički upletale u Seljankino kazivanje kao neki refren, kao sastavni dio priče.” (3)
U narednih pet godina Maja je priredila još četiri zbirke priča, od toga dvije u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK): Petokraka zašto si crvena : narodne pjesme iz ustanka (1959.), Drvo nasred svijeta: hrvatskosrpske narodne bajke (1961.), Narodne pripovijetke (PSHK, knj. 26, 1963.) i Narodne epske pjesme II (PSHK, knj. 25, 1964.).
Godine 1961. doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Narodna predaja o vladarevoj tajni”, a istoimena knjiga izašla je 1967. godine u izdanju Instituta. Vladareva tajna je tajna kralja Mide i njegovih magarećih ušiju. Maja je pronašla 291 varijantu ove predaje iz cijeloga svijeta. Iako u tehničkom smislu predaju obrađuje slijedeći metode tzv. finske škole, na interpretativnoj razini razmišlja i piše kroz prizmu antropologije, mitologije i kulturologije, naznačujući tako pravac svog budućeg znanstvenog pristupa. Knjiga je privukla pozornost i Maju će sljedećih desetljeća u više navrata kontaktirati kolege iz inozemstva tražeći pomoć vezano upravo za ovu temu.
……………………………………………………..
(1) Bošković-Stulli, Maja. 1959. Istarske narodne priče. Zagreb: Institut za narodnu umjetnost, 17.
(2) Isto, str. 14-15.
(3) Isto, str. 19-20.
