Godine 1963. Maja Bošković-Stulli postaje ravnateljica Instituta; bila je prva žena na tom mjestu od osnutka Instituta 15 godina ranije.
Nekoliko je važnih značajki njezinih deset ravnateljskih godina. Prva je kontinuitet u provođenju kompleksnih višegodišnjih istraživanja folklornih tradicija hrvatskih krajeva započetih s Istrom.
Značajan korak naprijed koji se u tom smislu dogodio bilo je zapošljavanje prvog etnologa na Institutu – Josipa Milićevića, u novoosnovanom Odsjeku za običaje. O tome u tekstu povodom pedesete obljetnice Instituta piše tadašnja ravnateljica Zorica Vitez:
“Za ravnateljstva Maje Bošković-Stulli (1963. do 1972.), u nastojanju da se tješnje povežu pojedine folklorističke grane i da se ostvare kompleksna istraživanja pojedinih hrvatskih krajeva, u Institut je s posebnim zadatkom došao prvi etnolog, Josip Milićević (u Institutu od 1963. do 1968.). U svojim je radovima nastojao naznačiti zajednički okvir institutskih istraživanja, odnosno osvijetliti kontekst ‘narodne umjetnosti’. Ostvario je to u iscrpnim opisima i analizama gospodarstva, društvenog života i posebice običaja kao prigoda u kojima se oživotvoruju folklorni umjetnički oblici.” (1)
Prostorno i vremenski najopsežnije i najzahtjevnije bilo je terensko istraživanje folklora južne i srednje Dalmacije započeto još krajem 1950-ih. Osim toga, multidisciplinarno se istražuju i Sinjska krajina i Donja Stubica. Provode se i mnoga manja terenska istraživanja: u Slavoniji, Turopolju, Lici, Međimurju, okolici Zagreba, na kvarnerskim otocima i drugdje, a pokrenuta su i istraživanja hrvatskih sela u Slovačkoj u okolici Bratislave.
Toga se vremena Milićević sjeća u zapisima povodom pedesete godine postojanja Instituta, u tekstu znakovitog naziva: „Institut, radost učenja i doba druženja“.
“Na terene se odlazilo na petnaest ili dvadeset dana, a ja sam znao ostati i čitav mjesec. Pripreme je započinjala Maja Bošković-Stulli, tadašnja ravnateljica, pisanjem dopisa u mjesta u koja smo planirali poći, traženjem adresa dobrih kazivača i učitelja koji će pomoći pri kontaktima ili osigurati noćenje. Prije polaska valjalo je proučiti svu dostupnu literaturu o kraju u koji se ide. Po primitku akontacije putnih troškova kupovale su se cigarete za kazivače i bomboni za djecu, a Maja bi (s obzirom na položaj i bolju plaću) kupila još i kavu za kazivačice.” (2)
I na povratku s terena bilo je mnogo posla: prikupljena se građa prepisivala, muzikološka transkribirala i notirala plesnim pismom (labanotacijom), priče su se razvrstavale prema sistemu AT-a, a podatci su se unosili u kartoteke. Osim toga:
“Po povratku s terena trebalo je napisati izvještaj (…) Potom je trebalo u dokumentaciji odložiti magnetofonske i filmske vrpce uz popisne liste, napisati pisma zahvale svima koji su učinili uslugu, razviti filmove i naručiti fotografije za dokumentaciju Instituta te za sve kazivače koji su snimljeni.” (3)
Goruća potreba i nedostatak terenskog posla bila je tehnika: fotoaparati, kamere, baterije, a najviše magnetofon. Dobar magnetofon nije se mogao nabaviti legalno: nije ga bilo u trgovinama, a carina nije dopuštala Institutu poseban uvoz. Poznata je institutska priča, koju i Maja prenosi u Pričama iz moje davnine, kako je dr Vinko Žganec, obrazovanjem pravnik i svećenik, polu-ilegalno preko granice prenio prvi institutski magnetofon marke Stuzzi. Niti sljedeći nije drugačije nabavljen; i o tome piše Milićević u spomenutom tekstu, a Maja Bošković-Stulli pokazala se kao praktična ravnateljica:
“Ja sam ponudio Maji da moj prijatelj iz Njemačke donese uher [marka magnetofona], koji je bio dobar gotovo kao nagra, ali nešto manji i nekoliko puta jeftiniji. Mogao se priključiti na struju, imao je svoj akumulator, a mogao je raditi i na baterije. To je jamčilo sigurnost rada. Problem je bio kako ga platiti jer se nije moglo kupiti izravno od Nijemca. Riješili smo to tako da sam ja svom prijatelju dao novac za ljetovanje u Poreču, a meni je novac vraćen isplatom putnog naloga za neizvršeno putovanje. Napisao sam putni nalog i izvještaj za istraživanje u Istri, ali nisam napisao neistinu jer sam to putovanje obavio, ali prije dolaska u Institut. Tako su nabavljena dva uhera.” (4)
O radu na terenu 1950-ih i 1960-ih godina pričali su i pisali i drugi institutski znanstvenici, a odabrani su tekstovi okupljeni u posebnom izdanju Narodne umjetnosti (1998, 35, 2) objavljenom povodom pedesete obljetnice osnutka Instituta.
……………………………………………………..
(1) Vitez, Zorica. 1998. “Uz pedesetu obljetnicu Instituta za etnologiju i folkloristiku”. Narodna umjetnost 35/2: 10.
(2) Milićević, Josip. 1998. “Institut, radost učenja i doba druženja”. Narodna umjetnost 35/2: 284.
(3) Isto, 284-285.
(4) Isto, 286-287.
