Godine 1962., u petnaestoj godini djelovanja Instituta, izlazi prvi broj institutskog godišnjaka Narodna umjetnost. O tome Maja Bošković-Stulli piše:
“Uostalom, i Narodna umjetnost počela je izlaziti gotovo slučajno. Naime, na sastanku nekoga republičkog foruma za kulturu, gdje je bila nazočna prof. Marijana Gušić kao predsjednica savjeta našeg Instituta, netko je prigovorio da se o Institutu ništa ne zna, što mi to uopće radimo i slično. Gospođa Gušić se lucidno sjetila i rekla otprilike ovako: ‘Pa ni ne može se ništa znati kad Institut nema publikacije i nema gdje prikazati svoju bogatu djelatnost.’ Začudo, istoga je dana na toj sjednici odlučeno da nam se dodijele sredstva za časopis. I tako smo mi u Institutu u prvi mah gotovo uplašeni od neočekivane obveze ubrzo pripremili prvi broj Narodne umjetnosti. Ako smijem reći, naš se godišnjak uskoro lijepo afirmirao ne samo u nas nego i u inozemstvu.” (Stulli 2007: 133)
Ideja je dakle potekla od Marijane Gušić iz Etnografskog muzeja u Zagrebu, ustanove s kojom će Institut od početka usko surađivati na godišnjaku i čiji suradnici od prvog broja sudjeluju kao autori.
Zadaće godišnjaka navode se u kratkom zaključnom tekstu prvog broja koji je potpisalo Uredništvo (Maja Bošković-Stulli, Marijana Gušić, tadašnji direktor Instituta Zoran Palčok i Vinko Žganec). Te su zadaće bile s jedne strane objavljivati stručne i znanstvene radove, a s druge predstaviti sakupljenu institutsku građu javnosti te ta dva vida institutske djelatnosti sistematski i cjelovito povezati; zatim uspostaviti veze između znanstvenog tumačenja folklora i njegovog mjesta u suvremenom životu te, naposljetku, “sistematski i iscrpno izvješćivati i o značajnijoj stručnoj literaturi – što je takvu glasilu prijeko potrebno”. (1)
Ovo posljednje – inzistiranje na objavi prikaza i recenzija recentne folklorističke i etnološke produkcije – važan je segment Majinog doprinosa godišnjaku. Uz domaće naslove, recenzirala su se djela na engleskom, njemačkom, francuskom, talijanskom, ruskom, češkom i drugim jezicima. O tome piše Dunja Rihtman-Auguštin:
“U rubrici Prikazi, uvedenoj već od prvoga broja, i o kojoj se zdušno brine Maja Bošković-Stulli (ona zapravo uređuje i od samoga početka daje ton godišnjaku), vrlo se ažurno izvješćuje o domaćoj i recentnoj inozemnoj etnološkoj proizvodnji. Time počinje ili se (sjetimo li se A. Radića i njegovih prikaza u Zborniku za narodni život i običaje) ponovno uspostavlja dotok obavijesti o novim tendencijama u etnološkim istraživanjima i omogućava njihova recepcija. Upravo taj izravni priključak na etnološko promišljanje, prvenstveno ono u Njemačkoj, ali i u Skandinaviji, Francuskoj i SAD, znatno će utjecati na rad etnologa koji od sredine 60-tih godina kao stalni zaposlenici djeluju u Institutu.” (2)
Ravnatelj/ica Instituta uvijek je ujedno i glavni urednik/ica Narodne umjetnosti: u prvoj godini bio je to tadašnji ravnatelj Zoran Palčok, a narednih deset godina Maja.
U uredničke je zadatke ulazilo i pisanje posebnog teksta čiji je cilj bio prikazati djelatnost Instituta u proteklom razdoblju. Tako je Maja svaki broj završavala člankom u kojem je nabrajala istraživanja u tijeku, izvještavala o opsegu i vrsti građe prikupljene na terenima, o objavljenim radovima, monografijama i enciklopedijskim natuknicama, novopristiglim jedinicama građe u arhivu i knjižnici, izdavačkoj djelatnosti Instituta, sudjelovanju na stručnim kongresima i dr. događanjima u zemlji i inozemstvu, sudjelovanju u radu domaćih i međunarodnih stručnih organizacija i komisija, zaposlenjima i odlascima u mirovinu.
Institut je osim toga obavljao i stručno-popularnu djelatnost, o čemu se također izvješćivalo: znanstveno i stručno osoblje pružalo je informacije i omogućavalo pristup građi zainteresiranoj javnosti, odgovaralo na upite novinara, surađivalo s kulturnim organizacijama u primjeni i popularizaciji folklora (npr. sa Smotrom folklora Zagreb), pripremalo sadržaj za televizijske i radio emisije te pisalo scenarije za etnološke filmove, članke za novine i popularne časopise i tekstove za kataloge, držalo predavanja, pripremalo gramofonske ploče s narodnom glazbom i sl.
Zahvaljujući ovim izvještajima, djelatnost Instituta bila je vidljiva i dostupna javnosti.
Od devet brojeva Narodne umjetnosti koje je Maja uredila, dva su broja sadržavala rezultate kolektivnog terenskog rada institutskih znanstvenika; monografije Studije i građa o Sinjskoj krajini (Narodna umjetnost 5-6, 1967-68.) i Folklor Gupčeva zavičaja (Narodna umjetnost 10, 1973.).
Broj 10 ujedno je i posljednji broj Narodne umjetnosti koji je Maja uredila. Od 11. do 31. broja (1994.) u uredništvu je godišnjaka, od 1995. pa do svoje smrti 2012. godine (završno s brojem 49/1) članica je Međunarodnoga uredničkoga savjeta.
Narodna umjetnost izlazi i danas, a od 1995. godine s novim podnaslovim – Hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku – i novim ritmom izlaženja od dva broja godišnje. Svi su brojevi dostupni u otvorenom pristupu u bazi Hrčak.
……………………………………………………..
(1) Uredništvo. 1962. “Uz prvi svezak Narodne umjetnosti”. Narodna umjetnost, knjiga 1: 158.
(2) Rihtman-Auguštin, Dunja i Aleksandra Muraj. 1998. “Prvih pedeset godina etnološke misli u Institutu”. Narodna umjetnost, 35/2: 105
