Godine 1952., kada se Maja Bošković-Stuli zapošljava u Institutu za narodnu umjetnost, Institut je još mlad – osnovan je samo četiri godine ranije, izdvajanjem dotadašnjeg muzikološkog odsjeka Etnografskog muzeja u Zagrebu u samostalni institut. Cilj osnivanja Instituta bio je sakupljanje folklorne građe u svrhu bilježenja i očuvanja bogate narodne baštine. Prvi direktor Instituta bio je etnomuzikolog Vinko Žganec te su te prve godine obilježene istraživanjem narodne ili folklorne glazbe. Ali već se razmišljalo dugoročno:
“O djelatnosti i planu razvoja Instituta u njegovim najranijim godinama svjedoči institutski poslovnik iz 1950. godine, u kojemu se ustrojavaju ‘stručni odsjeci’: Odsjek za muzički folklor, Odsjek za plesni folklor, Odsjek za književni folklor, Odsjek za likovnu narodnu umjetnost, Odsjek za narodne igre i običaje. Ovo ustrojstvo nije odmah i ostvareno jer nisu mogli biti angažirani svi predviđeni suradnici, ali ono govori o dugoročnijem viđenju Instituta. Ostvareno je nekoliko godina kasnije, ali valja napomenuti da su neki odsjeci godinama pa i desetljećima imali samo po jednog suradnika.” (1)
Polje istraživanja brzo se širi s etnomuzikoloških na filološke odnosno usmenoknjiževne teme. Godine 1950. zapošljava se pjesnika i prevoditelja Olinka Delorka da zapisuje tekstove pjesama čije je melodije Žganec skupljao jer magnetofon još nisu imali. Ali Delorko će učiniti mnogo više: prepoznat će poetsku vrijednost prikupljenih narodnih pjesama te će znalački urediti nekoliko antologija hrvatske usmene poezije, otvarajući vrata za njezin ulazak u korpus hrvatske književnosti.
Logičan sljedeći korak bilo je istraživanje narodne usmene proze te je u tu svrhu kao asistentica u Odsjeku za književni folklor 1952. godine zaposlena Maja Bošković-Stulli. Iste godine u institut dolazi i pjesnik i dramatičar Nikola Bonifačić Rožin koji će se baviti folklornim kazalištem.
Uz Žganca, Delorka, Bonifačića Rožina i Maju, prvu i u naredna dva desetljeća najvažniju znanstvenu postavu Instituta čine još etnomuzikolog Stjepan Stepanov i etnokoreolog Ivan Ivančan (kasnije dugogodišnji generalni i umjetnički direktor Ansambla narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO). Maja u svojim zapisima spominje kako je Institut tada dijelom bio “nešto kao refugium peccatorum” – utočište za politički nepodobne ili osobe koje se zbog sličnog “grijeha” nije moglo drugdje zaposliti. (Stulli 2007: 134)
Neveliki je radni kolektiv živo svakodnevno komunicirao:
“Pedesetih i u početku šezdesetih godina ovoga 20. stoljeća, tadašnji zagrebački Institut za narodnu umjetnost bio je mala ustanova s bliskim kontaktom svih svojih članova. Taj je kontakt imao ne samo radna obilježja nego i ona nevezanoga komuniciranja, koje je nastajalo pri zajedničkom terenskom radu, na svakodnevnim polusatnim pauzama kad su se, uz kavu, okupljali svi suradnici, na relativno čestim internim proslavama rođendana, rođenja djeteta, objavljenog djela i sl. Osim razgovora o tekućem radu, na pauzama i proslavama često su se pričale i zgode iz života.” (Stulli 2007: 121)
Znanstvenici blisko surađuju u “planskom i sustavnom istraživanju pojedinih hrvatskih područja” (2). Prvi takav veliki zajednički teren bio je u Istri, a potrajao je nekoliko godina. Namjera je bila obuhvatiti široko istarsko područje, a istraživači su svoj rad započeli praktički od nule budući da im je istarski folklor, u svim njegovim pojavnim oblicima, bio potpuna nepoznanica.
Maja se sjeća dogodovština sa zajedničkih putovanja, nesuglasica koje bi se sretno razriješile, pa jednu takvu priču ovako završava:
“Vratismo se u Zagreb kao skladna obitelj. Ova vam se pričica možda čini beznačajnom, pa i bedastom, no možda će tkogod shvatiti da ukazuje na nešto čega bi danas jedva moglo biti: bili smo tada kao obitelj, s prisnošću i malim glupim svađama.” (Stulli 2007: 136)
Na terenskim putovanjima istraživače prati akademski slikar Živko Kljaković, koji vizualno dokumentira kazivače, narodnu arhitekturu, nošnje, svakodnevne i druge predmete, stvarajući bogatu i vrijednu zbirku crteža. (3)
Istarski je teren, uz mnoge rukopisne zbirke, rezultirao i prvim institutskim izdavačkim poduhvatom: Majinom prvom knjigom – Istarske narodne priče (1959.), Delorkovim Istarskim narodnim pjesmama (1960.) i Ivančanovim Istarskim narodnim plesovima (1963.).
Tijekom 1950-ih Maja u okviru višegodišnjeg institutskog projekta istraživanja folklora južne i srednje Dalmacije istražuje u Konavlima, Cavtatu, Dubrovačkom primorju, na Šipanu, Lastovu, Pelješcu i Neretvi, u Šibeniku, Drnišu i Sinju te na Zrmanji, a osim toga odlazi na terene i na Baniju, u Vrbovsko i Đakovo.
Njezine terenske bilježnice, njih ukupno trideset i tri, u cijelosti su digitalizirane i dostupne u Digitalnom repozitoriju IEF-a. Te su bilježnice bile “temeljem znanstvenog proučavanja usmene proze i Maji Bošković–Stulli i svim naraštajima institutskih suradnika gotovo svih struka, te podlogom za teorijsko zasnivanje folkloristike kao znanstvene djelatnosti”. (4)
……………………………………………………..
(1) Vitez, Zorica. 1998. “Uz pedesetu obljetnicu Instituta za etnologiju i folkloristiku”. Narodna umjetnost, 35/2: 9
(2) Isto, str. 10
(3) Zbirka crteža s etnografskom tematikom Živka Kljakovića sadrži 51 mapu s 1800 tabli crteža. U cijelosti je digitalizirana i javno dostupna kao zasebna zbirka u Digitalnom repozitoriju IEF-a.
(4) Marks, Ljiljana. 1999. “Obrazloženje odluke da se Maji Bošković-Stulli dodijeli Nagrada Antuna Barca”. U Dobitnici nagrade “Antun Barac”. Knjiga 2. Maja Bošković-Stulli. Zagreb: Slavistički komitet Hrvatskog filološkog društva, 7-13.
