Zadnjih dana prije napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju (Travanjski rat), Maja ima 18 godina i završava srednju školu:
“Konac ožujka 1941. Spremam se poslije ručka u školu dobro pripremljena za ispravljanje slabe ocjene iz matematike, posljednje prilike prije velike mature u osmome razredu gimnazije (sada bi to bio četvrti razred). Čas pred polazak iz kuće fućka mi pod balkonom u Rakovčevoj broj 21 – Ivo. Dugo ga nije bilo. Uzimam torbu i polazimo u šetnju. Škola, matematika, matura, predvidive ozbiljne posljedice – sve je zaboravljeno. (…)
Vjerojatna školska katastrofa razriješena je višom silom. Šestoga travnja bombardiran je Beograd. Topovi grme, čini se, i u Zagrebu. Ili se na radiju čuju iz Beograda? (…)
Nakon nekoliko dana rat je završen. Osnovana je Nezavisna Država Hrvatska. Ivo i ja dočekali smo, dršćući, tenkove s vojskom na Maksimirskoj cesti. Potom dani straha, neizvjesnosti, bez prave slutnje što će se uskoro događati. S matematikom i maturom sve je u redu — svi smo dobili spomen-svjedodžbe bez završene školske godine.” (Stulli 2007: 12)
U rasnim progonima koji su uslijedili nestali su Majina sestra Magda, njezin bratić Mirko i većina njezinih prijatelja židovskog porijekla.
Roditelji su Maju poslali djedu u Slatinski Drenovac.
“Kako sam tada doputovala u Drenovac? Vlakom do Čačinaca? Sama? Jesam li imala kofer? Dokumente? Kako sam iz Čačinaca stigla u Drenovac? Nekoć se kroz tri sela stizalo kočijom. A ovaj put? Ništa, baš ništa ne pamtim.” (Stulli 2007: 13)
Uskoro je i Slavonija postala opasna za Židove. Zahvaljujući ne-židovskim obiteljskim vezama, u jesen 1942. Maja, majka, djed i teta, majčina sestra, internirani su u talijanski logor za civile na Lopudu. Tamo im se kasnije pridružuje i otac, da bi zatim svi zajedno u jesen 1943. bili premješteni u talijanski logor Kampor na Rabu, gdje umire Majin djed. Dan nakon kapitulacije Italije, 9. rujna 1943., Židovi iz logora osnivaju Židovski rapski bataljun čiju je jezgru činila četa od 150 omladinaca, među njima i tada dvadesetogodišnja Maja. Naoružani oružjem i municijom koju su oduzeli Talijanima, bataljun napušta Rab i pridružuje se partizanima na slobodnom teritoriju. Odlazak u partizane, gdje je bila “nešto između bolničarke i pisarice”, Maji će spasiti život.
Njezinu obitelj su zajedno s ostalim židovskim logorašima partizani evakuirali s otoka tijekom jeseni 1943. U proljeće 1944. na Baniji, drugovi Maju upućuju u selo gdje bi se mogao nalaziti netko od njezine obitelji. Tamo je dočekuje teta od koje saznaje kako su bježeći pješke pred Nijemcima kroz snijegom zametenu Liku zastali u jednom selu jer Majina majka, već slaba i bolesna (bolovala je od dijabetesa), “nije mogla ili nije htjela dalje”.
“Oni nisu bili ni partizani, ni borci. Bili su naprosto uplašene, nesretne osobe u poodmaklim srednjim godinama.” (Stulli 2007: 89)
Tu ih je našla njemačka patrola; Majina oca odveli su u Jasenovac, gdje je stradao. Majka i teta popile su otrov; majka je umrla dok je teta – snažnija i zdravija – preživjela. Kasnije je s preživjelom obitelji odselila u Izrael.
Pretpostavlja se da je od oko 25000 članova židovskih općina koliko ih je na području današnje Hrvatske bilo 1940. godine, rat preživjelo njih nešto malo više od 5000, odnosno svega 20-21 %. (1)
“Gdje sam bila, što sam činila, što osjećala u času kad su Ivu, koga sam voljela, ubijali u Jasenovcu? Kad su prijatelja Tončija, koji me je volio, strijeljali na Dotrščini? Kad je moja seka izdisala usmrćena, čini se plinom, na putu od đakovačkoga logora za žene i djecu do Stare Gradiške? Kad je moja mama negdje u snijegom zavijanom ličkom selu umirala otrovana veronalom; kad je tata u Jasenovcu ubijen ili je umro pred sam kraj rata?
Ništa u tim trenucima, osim možda u jednome, nisam osjetila. Nije bilo znaka.
Poslije žalost i bol svakako, ali i studij, diploma, miran i uglavnom lijep život uz Brnju, moga supruga, s krugom prijatelja; studijski rad, objavljene knjige. Navršila sam osamdeset četiri godine. Kako ih je trebalo živjeti? Nakon svega?” (Stulli 2007: 18)
………………………………………………………..
(1) Karakaš Obradov, Marica. 2013. “Iseljavanje Židova iz Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata“. Historijski zbornik 66/2, 391, 394
