Posebno mjesto u sjećanjima Maje Bošković-Stulli zauzima njezina starija sestra Magda, ubijena 1942. godine u progonima Židova.
Magda je bila nemirne naravi, osjetljiva, strastvena i sklona egzaltacijama.
“Bila je neobično i osebujno dijete, koliko sam to ja, osam godina mlađa, mogla procijeniti. Za mene je od početka bila voljena sestra, voljena i uzor u svemu. Kad joj je bilo četrnaest godina, odlazila je u tada općinskom selu Slatinski Drenovac, gdje nam je djed bio liječnik, u cigansko taborište na rubu sela, sa šarenim rupcem bačenim preko ramena, sjedila s njima među šatorima i razgovarala tko zna o čemu. Tako je to trajalo jedno ljeto.” (Stulli 2007: 71)
Maja se sjeća kako je djed bio preneražen ovakvim ponašanjem, kao što će i njezini roditelji biti zaprepašteni njezinim mladenačkim političkim interesima i ukorima koje je dobivala u školi (iako je bila odlična učenica).
Literarno nadarena, Magda već od djetinjstva piše stihove, a kao srednjoškolka ih objavljuje u više omladinskih časopisa te je prepoznaju kao pjesnički potencijal. To traje otprilike do njezine osamnaeste godine, kada se posvećuje aktivnostima u studentskom i ženskom pokretu.
Slijedeći socijalističke ideale – “zamisli o pravednom društvu, bez bogatih i siromašnih, bez iskorišćivanja sirotinje, s izmijenjenim novim dobrim ljudima” (Stulli 2007: 73) – Magda se opire svom unutrašnjem nagnuću prema književnosti te odabire praktični studij ekonomije. Članica je SKOJ-a (Saveza komunističke omladine Jugoslavije), aktivna je u “Pokretu za prava žena” i uredništvu lijevo usmjerenog časopisa Ženski svijet, a kasnije u sindikatima, KPJ-u (Komunističkoj partiji Jugoslavije) i AFŽ-u (Antifašističkoj fronti žena).
S Magdinim političkim i društvenim angažmanom za obitelj Bošković počinje razdoblje neočekivanih “uzbuđenja”:
“Kao da je jedna tuđa sila prodrla u našu kuću, gdje se o socijalizmu nije ni mislilo ni govorilo, u vremenu kada su riječi Marks, URS, štrajk, Kominterna za jednu prosječnu građansku porodicu, kakva je bila naša, predstavljala nepoznanicu punu pritajenih opasnosti. (…) Sjećam se njezinih drugova – kolega s fakulteta – tako veselih, prirodnih, bila sam zaljubljena u svakoga i svaku napose. Sjećam se svojih strahova, kada je uveče dugo ne bi bilo u kući, i beskrajne radosti u času kada se začuo štropot u predsoblju.” (1)
Zbog svojih je političkih opredjeljenja i aktivnosti više puta bila zatvarana, a posljednji je put puštena kući neposredno nakon uspostave ustaškog režima 1941. godine. Židovima je tada naređeno da nose židovske zvijezde:
“Kad je došla naredba da nosimo žute krpe na grudima i leđima, plakala je gorko. Nije mogla shvatiti da ljudi jedni drugima odjednom čine toliko zla. Saznala sam poslije rata da je u to vrijeme bila pozvana da se povuče u ilegalnost, ali nije poslušala. Mislim da to nije bilo toliko iz straha, nego je izgubila vjeru u ljude i njihovu dobrotu, u sve što ju je dotada vodilo kroz život. (…) Od ljeta 1941. do proljeća 1942. bila je po zatvorima i logorima u Lepoglavi, Koprivnici, Staroj Gradiški i Đakovu, odakle se posljednji put javila svojoj, tada još slobodnoj obitelji kratkim pisamcem da odlazi ‘na rad u Njemačku’. Skladatelj Natko Devčić našao je tih dana u logoru u Gradiški zavežljaj stvari s njezinim imenom. To je bio kraj.” (Stulli 2007: 74)
Helena (Jelka) Pachl-Mandić, Magdina kolegica iz KPJ-a i AFŽ-a, daje nam uvid u posljednje Magdine dane u logoru u Novoj Gradiški, gdje su zatočenice i djeca bili odvojeni u tzv. “Kuli smrti”. Uz fotografiju iz Kule, Pachl-Mandić opisuje kako se u logoru i Kuli živjelo, a poimence spominje i Magdu, sjećajući se kako je u ozračju svakodnevne gladi, bolesti i smrti imala snage organizirati priredbu s recitacijama i pjevanjem.
Magdine pjesme okupljene su u mapi pjesama Obruč i s Majinim pogovorom objavljene 1997. godine.
Posvećena joj je natuknica u Hrvatskom biografskom leksikonu i na Wikipediji, a Majino sjećanje na sestru objavljeno je u Jevrejskom almanahu 1955-1956.
……………………………………………………..
(1) Bošković, Maja. 1956. “Magda Bošković”. U Jevrejski almanah 1955-1956. Beograd: Savez jevrejskih opština Jugoslavije, 155, 156.
