Sjećanja Maje Bošković-Stulli na gimnazijske dane, na vrijeme neposredno prije Drugoga svjetskoga rata, sjećanja su prije svega na „davno nestale“ prijatelje, na zajednička druženja prožeta intelektualnim i poetskim zanosima. Vrijeme je to obilježeno Krležinim revolucionarnim utjecajem na mlade, a zatim i osudama Krleže od strane Partije. I Majina sestra Magda pristala je uz tu osudu, mada je, prema Majinom uvjerenju, “intimno ostala vjerna pjesniku” (Stulli, 2007: 40). Centralna je ličnost u tom razdoblju njezina života Ivo Habunek, tri godine stariji od nje, koji iz Majinih sjećanja, ali i sačuvanih zapisa, izranja kao izrazito inteligentan i karizmatičan mladić, osjetljiv na nepravdu, zaokupljen književnošću i s izraženim “krležijanskim, neovisnim načinom razmišljanja” (Stulli 2007: 47).
U jesen 1938. Maja ima 16 godina i ide u šesti (danas bi to bio drugi) razred gimnazije. Druži se s Ivom i grupom oko njega, gimnazijalcima s ljevičarskim nagnućima, sklonima intelektualnim razgovorima i čini se nezainteresiranima za džez, ples i sport kojih je tadašnja mladost bila željna. Sastajali su se u prostoru “Hrvatske omladinske čitaonice” – HOČ-a, društva koje se usred spomenutih razlika u željama i stremljenjima njegovih mladih članova brzo raspalo. O tome Maja piše:
“Bilo mi je žao: nezaboravan mi ostade prvi dolazak onamo, u onu ugodnu sobicu, sa zidnim novinama ispisanim Ivinom rukom i tekstovima – kako mi se sada čini – u stilu matoševskom i krležinskom, uz jedinu približno upamćenu rečenicu: ‘Kod nas je toplo i svijetlo kao u augustovskim ljetnim noćima, kad nebom lete i svjetlucaju krijesnice’.” (Stulli 2007: 47).
Društvo se nastavlja sastajati na različitim mjestima, a u fokusu su Krležina književnost i sukobi na ljevici u kojima je Ivo pristajao uz Krležu. Majinim riječima:
“Kako rekoh, bili smo izvan organizacije i bez težnje da se u njezinu sklopu politički angažiramo. Otprilike, bijasmo onakvi kako je to nedavno opisao Flaker: ‘Pojam ‘krležijanca’ prvobitno je – u kulturno-političkom ozračju Banovine Hrvatske – označio intelektualca koji se, fasciniran Krležinim tekstovima, opirao boljševizaciji hrvatske kulture.'” (Stulli 2007: 48).
Zbog ovakvih uvjerenja, Ivo je uskoro obilježen kao neprijatelj. Iako Maja u to vrijeme rubno sudjeluje u djelatnostima skojevske organizacije, intelektualno i emotivno to doživljava kao posve nebitno budući da nije imalo veze s krugom njezinih prijatelja.
Godine 1940. Maja u Poletu objavljuje svoj prvi članak, tekst Šest knjiga o srednjoj školi potpisujući se kao “Sedmoškolka”. Taj svoj tekst opisuje kao indirektno krležijanski budući da se opirao utilitarnoj dogmatičnosti (Stulli 2007: 49).
Promišljajući ključan utjecaj Krleže na njezinu grupu prijatelja i vrijednosti koje su i nju samu oblikovale, Maja među ostalim piše:
“Nadam se da sam na primjeru kruga svojih prijatelja barem donekle pokazala kako smo upravo čitajući Krležu cijenili, s jedne strane, umjetničku slobodu nasuprot jeftinoj književnoj utilitarnosti a, s druge, to nas je povelo i do neovisna mišljenja i prava na sumnju. Krleža odista nije javno govorio o onome što je znao o događanjima u SSSR-u (u onim je danima ipak bilo i razloga tome), ali je svojim aluzijama i protudogmatskim mišljenjem oblikovao duhovne strukture, kojima je takav sustav morao unaprijed biti zazoran. Taj način razmišljanja ostavio je u nas sretnijih, koji smo preživjeli onaj rat, u kasnijemu životu dubok trag, pa i onda kad su nas različite životne krivulje dovodile do kompromisa.” (Stulli 2007: 63, 65)
Naposljetku, treba spomenuti još jedan važan vid Ivinog utjecaja na Maju, njegovu pripovjedačku vještinu:
“Satima je kazivanjima fascinirao one koji su ga slušali (…) Posebno me se dojmilo Ivino pričanje jednom ispred kina ‘Jadran’ o iracionalnim zebnjama i seljačkim mračnim vizijama i glasinama kostanjevečkim u Filipu Latinoviczu. Upravo ovi davni razgovori bili su poslije mnogo godina jedan od važnih poticaja mojemu zanimanju za usmenu književnost i za izbor profesije.” (Stulli 2007: 57, 61).
Ivo Habunek izgubio je život u koncentracijskom logoru Jasenovac 1941. godine.
O Omladinskoj čitaonici Maja Bošković-Stulli pričala je u kameru u dva navrata 2010. godine: Maja Bošković-Stulli o Hrvatskoj omladinskoj čitaonici i Maja o sudbini članova Hrvatske omladinske čitaonice.
