Maja Bošković-Stulli rođena je u Osijeku 9. studenoga 1922. u obitelji bankovnog činovnika Dragutina Boškovića i domaćice Ivane (Janke) Bošković rođ. Szarvas. Imala je osam godina stariju sestru, Magdu.
Otac je bio iz obitelji seoskog trgovca iz okolice Vinkovaca čiji su pretci vjerojatno stigli u Slavoniju iz moravskog gradića Boskowitza, poznatog po velikoj židovskoj zajednici. (1) Dragutin i njegova braća prezime su promijenili u Bošković u razdoblju prije Prvoga svjetskoga rata, ali nisu promijenili svoju židovsku vjeru.
O obitelji Majine majke Ivane zvane Janke sačuvano je više podataka, već i u uspomenama same Maje (2). Janka je bila najstarija od tri kćerke Kolomana Szarvasa, liječnika u Voćinu i zatim u Slatinskom Drenovcu, i Nore Szarvas rođ. Schwitzer, oboje porijeklom iz mađarskih židovskih obitelji. Bračni se par krajem 19. stoljeća doselio u Voćin gdje je Koloman dobio namještenje.
Djetinjstvo i mladost Maja provodi u Zagrebu. Obitelj živi u Martićevoj ulici br. 10, Maja se igra s djecom na ulici, sestre pohađaju židovsku školu u Palmotićevoj ulici. U svojim autobiografskim zapisima, Maja navodi imena svojih školskih kolega uz komentar: “Mnogi su ubijeni pa neka im se barem imena spomenu”. (Stulli 2007: 82)
Iako u obitelji nisu njegovali židovske tradicije (Majinim riječima, bili su „asimilirani“), sestre su neko vrijeme (Maja kraće) članice različitih židovskih organizacija, poput sportskog društva Makabi i omladinskog cionističkog udruženja Hašomer hacair. Maja to tek sasvim usputno spominje vezano za sebe, a o Magdinom angažmanu u Hašomer hacairu piše:
“Mislim da su je onamo najviše privukli intelektualni razgovori, neobični za većinu tadašnjih mladih ljudi, te ideali raskida s građanskim životom i odlaska u Palestinu (kako se tada govorilo), gdje bi se u kibucu danju radilo fizički u poljodjelstvu, a večeri bi pripadale suptilnim društvenim zanimanjima: književnosti, glazbi, slikarstvu, prema sklonosti svakog pojedinca. Utopija, dakako, ali plemenita i lijepa.” (Stulli 2007: 72)
Školske praznike, „a prije polaska u školu i mnoge dane svih godišnjih doba“ (Stulli, 2007: 205), Maja provodi kod bake i djeda u selima Voćin i Slatinski Drenovac. Potonje je selo ostalo živo u njezinom sjećanju i posvećuju mu posebno poglavlje u Pričama iz moje davnine. Saznajemo o životu seoske „inteligencije“, zanimljivostima koje su joj se usjekle u pamćenje, poput bazena u kojem je naučila plivati ili piknika na Jankovcu.
“Živjelo se kao svuda: bilo je u porodicama materijalnih tegoba, briga oko uspjeha ili neuspjeha djece, bilo je ljubomora i preljuba, tračeva i ogovaranja – o čemu sam ponešto, načula a nije me tada baš zanimalo.
U mome unutarnjem filmu traju neke druge slike. Pamtim povremena zabavna druženja drenovačkih boljih obitelji. Bila je to tanka površina jednoga privida što se uskoro rastočio u Drugome svjetskome ratu. Prizori nekih spokojnih trajanja u, kako se tada činilo, sigurnome mirnom okružju.” (Stulli 2007: 107)
Posebno se rado sjeća bake, Nore Szarvas, obrazovane, sposobne i svestrane žene. Baka je Maji prenijela prva znanja o astronomiji i botanici. U slobodno vrijeme, vjerojatno noću, pisala je pripovijetke na njemačkom jeziku, od kojih je neke i objavila u dnevnom listu Die Drau, a osim toga je pomagala djedu pripremajući lijekove za njegovu priručnu apoteku. Vodila je „uzorno kućanstvo“ (Stulli, 2007: 78), odgajala djecu i unuke, šila odjeću za seosku sirotinju.
“Baka je bila izvanredno fina žena, obrazovana i nesebična. (…) Svojim unucima, osobito Magdi i meni, posvećivala je mnogo vremena, dugo je i mnogo s nama razgovarala. Mislim da je imala jak utjecaj na Magdino, kao uostalom i na moje formiranje.” (3)
Ozračje u kući bilo je humanističko i neopterećeno bilo kakvim nesnošljivostima. Kod bake i djeda govorilo se mađarskim i književnim njemačkim jezikom, a iako nikada nije naučila mađarski, Maji je njegova melodija ostala u uhu kao nešto blisko i drago.
……………………………………………………..
(1) https://www.jewishvirtuallibrary.org/boskovice (pristup 4. 10. 2023.)
(2) M. B Stulli, Priče iz moje davnine, Zagreb, 2007.
(3) Iz privatnog pisma Jakiru Eventovu u Izrael, datiranog 16.2.1979.
