Pobjeći odlučih tek dva sata prije čina. Pričam tu poznatu priču jer sam imao dosada običaj mistificirati ljubopitljive ljude i jer su se o tom bijegu štampale nevjerojatne verzije, npr. da sam sa Varadina skakao u Dunav, da su za mnom pucali i da sam tako doplivao u Beograd.
Jednog, dakle, jutra, koncem septembra 1894, vrijeme se razigralo, sunce je sinulo, a ja posmatrah kroz rešetku sjajne i crvene nijanse na hrptu oficirskog konja koji je mirno pasao travu, a pored njega legao nauznak „furešec“, sklopio oči i zapjevao. Sjetio sam se na dugačku zimu, na samoću među tim grobničkim zidinama, na sramotu. Najviše me mučilo što nisam smio misliti, čitati, pa da ću izaći iz te ljudske sramote kao kreten, idiot, kukavica, kandidat za propalicu. Odlučih pobjeći, još danas, što prije, odmah, umaknuti ili poginuti.
Trebalo je ugrabiti zgodan čas i strgnuti u trenu kada je tamničar sa momcima najdalje od tamničkog izlaska, i šmugnuti na hodnik u momentu kada mi je vojnik okrenut leđima. Moja sudbina i dobra sreća je htjela da sam sve te momente mogao upotrijebiti. Naš stol odgurao sam prije narednikovog dolaska dijagonalno od vrata u najudaljeniji ćošak i, kada je za tamničarom ušao posljednji momak sa hranom, šmugnem na hodnik i opazim da vojnik stražar šeta gore, ne prema meni. Dok još nije stigao do gornjeg stožera od gradske kapije, dotrčao sam do druge, izlazne bedemske kapije, prešao sam ćupriju i na suncem obasjanom putu sretnem (malum omen!) babetinu s korpom i suncobranom. Staza srećom zakreće i gubi se iza zidova, i tako me sa gradske kapije ne mogahu opaziti eventualni gonioci. Skočim u jedan jendek, prijeđem preko dva, tri sve niža i niža bedema i nađem se na stazi što vodi na novosadski most. Zavučem se u dunavski vrbak, i kada se nađoh na mostu, zabrujaše novosadska i varadinska podnevna zvona. Ćuprija vrvi od svijeta, najviše vojnika. Usred mosta sretnem oficira auditora koji me primio; tako smo prošli jedan pored drugoga da me nije mogao vidjeti zbog stupova što dijele kolski put od pješačkoga. Cijelim putem se nisam okrenuo. Na leđima senzacija kao da me nekoliko dobrih strijelaca uzelo na nišan.
Uspomene (1910), IV: 263-264.
Cjeloviti Matošev tekst Uspomene dostupan je na mrežnim stranicama Društva Antuna Gustava Matoša Tovarnik.
