Apel za pomoć Matošu da lakše prebrodi pariško siromaštvo, objavljen 1903. u nekim glasilima, naišao je na poseban odjek u đačkim krugovima, a kada se vratio, okupio se oko njega „prvi naš cenakulum i kafani, gdje se mladi ljudi, upozoravani na novije francuske struje, učahu kultu pravilne forme i čista jezika“ (Lj. Wiesner).
Izvor: Leksikon hrvatske književnosti, 1998.

“Po povratku u Zagreb Matoš se okružio mladim pjesnicima manje ili više boemskoga životnog stila, izrazito esteticističkih sklonosti, koji su cijenili njegova kozmopolitska iskustva, voljeli njegovu poeziju i priznavali ga kao uzor (Fran Galović, Ljubo Wiesner, Karlo Häusler, Augustin Ujević, Krešimir Kovačić, Nikola Polić).

Premda su i pojedini pripadnici njegove „škole“ bili za njega uzrok razočaranja i polemičkoga bijesa (npr. Ujević), mladi privrženici, sa svojim uglavnom visokim estetskim kriterijima i dobrim poznavanjem pjesničkoga umijeća, bili su za njega jak pozitivan poticaj.”
Izvor:

Tin Ujević, Krešimir Kovačić i Ljubo Wiesner (1911.)

Fran Galović (1887.-1914.)

Nikola Polić (1890.-1960.)