• Naslovna
• >
• Hrvatski gradovi u “Civitates Orbis Terrarumu”

Hrvatski gradovi u “Civitates Orbis Terrarumu”

Hrvatski gradovi otisnuti u ovom atlasu su Poreč, Šibenik, Kostajnica i Petrinja. Kao što je već napomenuto Braun i Hogenberg su se trudili da bakrorezne ploče budu izrađene po crtežima koji su nastali na licu mjesta te su se rijetko koristili predlošcima iz drugih vedutističkih zbirki kao izvorom za knjižnu ilustraciju u njihovoj publikaciji (Braun i Hogenberg, 1965, sv.1., str.7).

§  §  §

Bakropis Poreča, otisnut u drugom svesku, upravo je jedan od tih rijetkih primjera kada su izdavači posegnuli za crtačkim predloškom iz neke druge publikacije. Naime, bakropis je izrađen prema drvorezu Poreča[1] otisnutom u putopisu „Peregrinatio in terram sanctam“, koji je ujedno i jedini hrvatski grad publiciran u tom izdanju. Inkunabula „Peregrinatio in terram sanctam“ je prvo tiskano djelo u kojem prikazi gradova odgovaraju njihovom stvarnom izgledu, a objavljena je prvi puta u Mainzu 1486. godine. Autor spomenutog djela je Bernhard von Breydenbach, plemić i kanonik katedrale u Mainzu koji je 1483. godine krenuo na hodočašće u Svetu zemlju. Na to daleko i veoma opasno putovanje s von Breydenbachom krenuo je i slikar, crtač, drvorezac i tiskar iz Utrechta Erhard Reuwich. Kao što je tada bilo uobičajeno, u Veneciji su se hodočasnici ukrcali na galiju te su putovanje nastavili ploveći, zbog sigurnosti, uz hrvatsku obalu Jadranskoga mora prema svom odredištu. Ploveći uz istočnu obalu Jadrana nepovoljni vremenski uvjeti zaustavili su galiju početkom lipnja 1483. godine pred Porečom, a Reuwich je to neplanirano zaustavljanje iskoristio za izradu crteža u kojem grad prikazuje opasan zidinama i kulama, gledan s mora, iz smjera otoka Sveti Nikola. Crkveni zvonik se smjestio unutar gradskih zidina dok se u zaštićenoj gradskoj luci nalazi više brodova. Živost i vjerodostojnost prikaza proizlazi upravo iz činjenice da se Reuwich koristio vlastitim crtežom za izradu drvoreza. U tekstu objavljenom u atlasu „Civitates Orbis Terrarum“, a koji se odnosi na bakropis Poreča[2], čiji je autor vjerojatno sam Franz Hogenberg, navodi se i zanimljivost o porijeklu imena grada.[3]

Veoma kvalitetna veduta Šibenika koju je izradio Martin Rota Kolunić oko 1570. godine pod naslovom „Il fidellisimo Sebenico“ poslužila je kao predložak Franzu Hogenbergu za izradu koloriranog bakropisa[4] objavljenog također u drugom svesku ovog atlasa. U prvom planu nalaze se tvrđava sv. Nikole i crkva sv. Andrije na drugoj obali kanala, obje istaknute i natpisima. U luci ispred grada smješteno je nekoliko galija dok je sam grad vjerno prikazan s gradskim zidinama, katedralom i ostalim snažnim urbanističkim obilježjima, i danas prepoznatljivim građevinama od kojih su posebno natpisom istaknute Il Castello te crkva sv. Franje. Uvodni tekst o Šibeniku donosi osnovne podatke o položaju grada i o njegovim vladarima. U atlasu je Šibenik, zajedno s navedenim Porečom i Modonom (danas Methoni u Grčkoj) jedan od tri prikaza na listu.

Sljedeći hrvatski grad koji je otisnut u šestom svesku atlasa je Hrvatska Kostajnica[5]. U donjem lijevom uglu prikaza na kamenoj ploči otisnuta je napomena „Communicavit G. Houfnaglius 1617“ , što je ujedno i podatak o autorstvu. Autor je već spomenuti Georg Houfnaglius koji je svom umjetničkom izričaju fokusiran na cjelinu grada i krajolika koji ga okružuje te ističe samo najvažnije arhitektonske simbole grada. Veduta Kostajnice u potpunosti odgovara Houfnaglisovu crtačkom rukopisu te je veoma kvalitetno izrađena i estetski dojmljiva s dubokim, barokno objedinjenim krajolikom. U popratnom tekstu o Kostajnici uz podatke o osmanskom osvajanju, spominje se i seoski život uz obalu rijeke Une na kojoj se nalazi otok s utvrdom.

I kao posljednja grafika s prikazom hrvatskog grada u ovoj topografskoj zbirci je veduta Petrinje[6]. Kao i prethodna veduta i ova je publicirana u šestom svesku, a izradio ju je isti autor- Georg Houfnaglius. Sama ilustracija je uskom vrpcom podijeljena na dvije vedute. Na toj vrpci otisnut je podatak „Acceptum ab amico depinxit et communicavit Geor. Houfnaglius Ao 1597“, kojim nas autor grafike obavještava kako mu je crtež predložak ustupio prijatelj. Taj prijatelj bi mogao biti Cesare Porta, carski arhitekt koji je u razdoblju između 1595. i 1597. godine bio glavni nadzornik i graditelj tvrđava na slavonskoj i hrvatskoj granici. Taj je podatak svakako znakovit[7] jer govori o načinu nastanka takvih vizualija u informativnoj publicistici ranoga novoga vijeka koja teži za što većom iskustvenom vjerodostojnošću (Pelc, 2009). Na lijevoj strani lista prikazana je veduta Petrinje oko 1592. godine kada je pod vlašću Osmanskog carstva sagrađena nova tvrđava od drvenih trupaca. Uz gornji rub otisnuto je „PETRINA. In ditione Turcarum“, dok je na desnoj strani prikazana tvrđava Petrinja nakon protjerivanja neprijateljske vojske 1595. godine uz natpis „PETRINIA. In ditione Christianorum“. Tu se zapravo radi o tlocrtima dviju utvrda, tzv. Wasserburg, nove na Kupi i stare na Petrinjčici spojenih novim drvenim mostom. Desno dolje na prikazu u kartuši otisnut je podatak o već spomenutom graditelju „Arte et industria Caesaris portae Architecti Itali hoc modo permunita. Ao 1617.“ U popratnom tekstu opisuje se položaj grada, porijeklo imena koje dolazi od rijeke Petrinjčice, borbe s osmanskom vojskom kao i tadašnje političke prilike.

 

§  §  §

Sva četiri bakropisa hrvatskih gradova pohranjena su kao zasebni grafički listovi u spremištima Grafičke zbirke dok je faksimil atlasa „Civitates Orbis Terrarum“ dio bogate referentne zbirke stručne literature koja se nalazi u čitaonici Grafičke zbirke.

____________________

[1] Drvorez Poreča, izrađen između 1486 i 1502. godine, dio je fonda Zbirke slika, grafika i skulptura Hrvatskog povijesnog muzeja.
Ovdje je reproducirana ilustracija drvoreza objavljena u časopisu Grafika, br.3, 2004. godine, str. 41.

[2] U Grafičkoj zbirci se nalazi bakropis pod signaturom GZGS 2054 hog 2, objavljen je u 2. svesku Atlasa. Dostupno u mrežnom katalogu NSK

[3] Kako je sudbina Troje i njezinih junaka bila iznimno popularna tijekom stoljeća porijeklo imena mnogih gradove, osobito talijanskih, veže se, bez nekog znanstvenog uporišta, uz trojanske junake. Tako Braun navodi da je Poreč dobio ime po Parisu koji je u njemu boravio neko vrijeme.

[4] U Grafičkoj zbirci se nalazi bakropis pod signaturom GZGS 1825 hog 1, objavljen je u 2. svesku Atlasa. Dostupno u mrežnom katalogu NSK

[5] U Grafičkoj zbirci se nalazi bakropis pod signaturom GZGS 1770 houfn 3, objavljen u 6. svesku Atlasa. Dostupno u mrežnom katalogu NSK

[6] U Grafičkoj zbirci se nalazi bakropis pod signaturom GZGS 1796 houfn 4, objavljen u 6. svesku Atlasa. Dostupno u mrežnom katalogu NSK

[7] U ovoj topografskoj zbirci spomenuti natpis na vrpci otisnut je samo na veduti Petrinje.