“Zajčevo doba”
Ivan pl. Zajc [Giovanni von Zaytz, Zaytz, de Zayitz] (Rijeka, 3. kolovoza 1832. – Zagreb, 16. prosinca 1914.) bio je hrvatski skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog, osoba snažne umjetničke osobnosti koja je trajno obilježila cijelo jedno razdoblje hrvatske glazbene prošlosti 19. stoljeća. Krasila ga je velika kreativna i stvaralačka energija zahvaljujući kojoj je postigao rezultate ne samo na polju skladateljstva. Zalagao se za razvoj glazbenog profesionalizma te bio uspješan glazbeni pedagog koji je odgojio generacije hrvatskih glazbenika. Još 1942. g. dr. Božidar Širola (prvi hrvatski doktor muzikologije) u svojoj knjizi o odabranim poglavljima hrvatske glazbe piše o glazbi u Zajčevo doba. To doba smješta u razdoblje 1870. g. – 1910. g. što odgovara Zajčevom dolasku u Zagreb te se i danas u periodizaciji vrlo često tako i naziva. Zajčeve zasluge za razvoj hrvatskog glazbenog života bile su značajne – osim što je vrlo plodan skladatelj i stvara lakoćom, uspješan i je i na drugim poljima – ravnatelj je glazbene škole i opere te vrstan dirigent, a vrlo je aktivan i u poticanju rada amaterskih glazbenih društava za koje je često skladao zborove.
Promjene koje je uveo u kazalištu ponajprije su se doticale reformi opere gdje je na repertoar postupno uvodio djela koje su postepeno utabale put razvoju opere. U devetnaest godina ranateljstva operom izvedeno je oko pedeset novih opernih naslova, u čijem repertoaru su se često našla i djela domaćih skladatelja. Osim svojih opera, Zajc je zaslužan za postav i izvedbu opere Gjure Eisenhutha te prvu hrvatsku nacionalnu operu Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog.