Ostavština
Čest slučaj raspršenosti skladateljskih ostavština ni kod Zajca nije iznimka. Njegova ostavština nalazi se pohranjena u više baštinskih ustanova i lokacija te se s tim problemom danas moraju suočiti svi istraživači koji se bave glazbenim izvorima. Prema današnjim saznanjima dijelovi Zajčeve ostavštine nalaze se, osim u Zagrebu, također i u Beču, Rijeci, Milanu i Ljubljani, a postoje pretpostavke da bi materijala vezanih uz Ivana Zajca moglo biti pronađeno i na drugim lokacijama.
Svako je djelo skladatelj označavao brojem opusa, kojih je u njegovu slučaju, preko tisuću. Zbog iznimno velikog broja djela, ali i Zajčeva naknadnog upisivanja opusa, nije lako usustaviti njegov skladateljski rad. U bibliografskome i historiografskome istraživanju Ivana Zajca svakako se ističe rad dr. Antuna Goglije, povjesničara glazbe i glazbenog pisca. Uz popis skladbi Ivana Zajca koji je napravio sa Zajčevim sinom Carmellom Zajcom, u povodu 100. obljetnice rođenja Ivana Zajca, Antun Goglia 1932. objavljuje, kao poseban otisak časopisa Svete Cecilije, opsežan tekst o Ivanu Zajcu i njegovu radu u kojem donosi mnoštvo biografskih i povijesnih pojedinosti bitnih za ovog važnog nam skladatelja.
U naporima oko sređivanja Zajčeva opusa jedan od najtemeljitijih proučavatelja bio je zasigurno skladatelj, muzikolog i vrsni bibliograf dr. sc. Hubert Pettan, čije je kapitalno djelo Popis skladbi Ivana Zajca objavljeno 1956. i danas temelj u pregledu Zajčeva opusa.
Iako se u literaturi, ali i popisu djela pojavljuje podatak od 1202 opusa, Zajčevu ostavštinu trebalo bi sagledati s više aspekata. Prvi problem je taj da je Zajc često svoja djela prepisivao, nadopunjavao i mijenjao i pri tome dodjeljivao novu oznaku opusa. S druge strane, pojedini segmenti većih djela zapisani su zasebno i ponegdje označeni novim brojem opusa. To je vrlo dobro primijetio i sam Pettan osvrćući se na problematiku označavanja opusa. Čak i kad je djelo izgubljeno, on broj opusa “koristi” za neko drugo djelo (Pettan: 1971, 57.)
U Zajčevoj ostavštini čest je slučaj i prepisivanja pojedinih partitura “u čisto” o čemu je svjedočio i sam Zajčev sin, Carmello Zajc: “Ali moj se pokojni otac nije zadovoljio samo time, da napiše kakovu kompoziciju, već ju je i sam prepisivao na čisto, prepisivao je čitave partiture, a i orkestralne dionice. Kad je netko iz provincije zatražio kakovu očevu kompoziciju on bi sjeo i prepisao bi čitavu partituru.” (*** Jutarnji list: 1931, 8.)
Iako je građa u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu popisana i obrađena, poznato je da se Zajčeva ostavština nalazi u više ustanova te bi se daljnji napori trebali usmjeriti na muzikološko istraživanje i reviziju cjelokupnog opusa. Stavljanjem jednog djela kao intelektualnog entiteta s jednoznačno određenim brojem opusa i povezanim “izrazima” pojedinog djela, dobio bi se cjelovitiji uvid ne samo o točnom broju djela već i brojnim verzijama pojedinih skladbi uvezanim u takozvanim “librima”, odnosno knjigama na kojima se bazira i opis signature Zajčevih rukopisa u NSK.
