“Ne želim nikako da se taj moj journal štampa, ni prije ni poslije moje smrti! Ne pišem za tu svrhu! Nego pišem za sebe, za moje stare dane, drago će mi onda biti da mogu čitat što sam doživio i što napisao. Da bi pisao za štampu moguće ne bi bio iskren. Literat nisam da mogu tako zrelo (i što se tiče jezika i stila) pisati, hrvatski sam učio, mogu reći, sâm. Ne poznam dobro ni jedan jezik; što mi duša šapće to sam stavio u note.”

Premda na ovom mjestu u dnevniku Bersa krajem 1914. piše da ne želi da se ikada njegov dnevnik objavi, na početku dnevnika stavlja posvetu “Onome tko ga čita”, a u uspomenama piše: “Onima koji me vole”. Hrvatski glazbeni zavod objavio je Bersin dnevnik i uspomene, kao dragocjen izvor podataka o Bersi, njegovoj glazbi i životu. Nagrada struke, koju su dobile priređivačice Eva Sedak i Nada Bezić, te trajno zanimanje šire javnosti za knjigu, opravdali su objavljivanje Bersine intime. 

Eva Sedak ovako je u uvodnoj studiji izdanja objasnila razloge za objavljivanje: “Primatelj, dakle, nipošto nije posve i trajno isključen iz skladateljeve svijesti pri ispisivanju svoje životne kronike, bez obzira koliko su njegovi zapisi intimni, privatni ili za oči javnosti iznenađujući. Rekla bih čak da je ‘onaj drugi’, bezimeni i šutljivi prisutnik koji iz mračnog ugla sobe motri na pisatelja i čuje njemu namijenjene riječi s papira, njegov stvarni životni partner, mnogo stvarniji od svih bića s kojima pisatelj živi. Jer tako je to u svim dnevnicima. To ‘drugo ja’ samo je prividno manje javna osoba od one koju kao takvu poznajemo, a njezino skrivanje hrani prostor nagađanja. I zato se čini opravdanim Bersin tekst izbaviti iz polutame koja nagađanjima pogoduje i dopustiti mu da, s punom sviješću o njegovoj lomnosti kao historijskoga dokaza, sudjeluje u dijalogu kao dijelu povijesne priče.”