Cijelo poslije podne, na dan pogreba A. G. Matoša padala je gusta, hladna kiša. Unatoč toga grnuo je svijet gotovo svi njegovi znanci na Mirogoj, da reku pokojnome Gustlu posljednji s Bogom. Oko tri sata nastala je kraj njegovog odra prava stiska, jer svatko je htio da jošte jednom vidi Gustla ma i mrtvog, kad ga već tako dugo nijesmo vidjeli na zagrebačkim ulicama. Nakon običajnih ceremonija odnesoše Gustla na groblje i položiše ga u grob. Činilo nam se nevjerojatnim i nemogućim, da će sad za uvijek zagrnuti hladnom i blatnom ilovačom ovo najtoplije i najidealnije hrvatsko srce posljednjih vremena. Plačno i pečalno odzvanjali su nadgrobni govori njegovih prijatelja i učenika, nad otvorenim grobom, gubeći se u hladnom, kišnom kraju, pejzažu zagrebačkom, što ga je pokojni Gustl sa tolikim osjećajem opjevao. Kad se svijet stao razilaziti, kiša je prestala, na južnom je horizontu puklo nebo, odijelilo se od zemlje dugačkom svijetložutom brazdom, a na sljemenu plovile su hladne sniježne jesenske magle. Na istome nebu i u isto vrijeme proljeće i jesen – prava slika Matoševe naravi, njegovog života i srca. Nikako nijesmo vjerovali, mi koji ga poznavasmo, da je umro. Tvrdo smo bili uvjereni da je njegova tobožnja smrt tek uspio njegov vic. Nadali smo se, da će drugoga dana, oko deset sati izjutra, osvanuti u kavani i sa ugurzuškim smješkom na licu reći: „Ste vidli dečki včera moj sprovod? Kaj ni bil kak se šika? Pak kak su se samo plakale i Fijuceki…“ No njega nije bilo, dakle je uistinu umro.
S. V.