Nakon posjeta Firenci 1911., Matoš je 1913. poduzeo svoje drugo zdravstveno putovanje u Italiju, ovaj put u Rim. Njegov prvotni optimizam u pogledu bolesti s vremenom je znatno popustio (ta prokleta bolest sasvim mi je Rim pokvarila). Svejedno je zagrebačkom Obzoru slao svakoga tjedna po jedan od svojih znamenitih Rimskih feljtona, putopis prepun povijesnih i kulturoloških reminiscencija, izvanredno štivo čak i za one koji građu što se tu raspravlja poznavahu kudikamo bolje od Matoša. I jedan Iso Kršnjavi čitao ih je s interesom, a Matoš nije tajio da mu to godi.
Romo, vječna boginjo! Ako i Hrvat, civis Romanus sum! Najbolja naša hrana bijaše mlijeko iz vimena rimske vučice. Do 1848. je naš Sabor govorio jezikom Senata. Ako i nismo više Rimljani jezikom, gledat ćemo to postati duhom, energijom i patriotizmom, značajem i slobodoljubljem. Naš Clovio je tu bio prvak među prvima. Naš dalmatinski pjesnik bî tu kao Petrarca okrunjen parnaskim apolonskim vijencem. Naša krv, Siksto V. je tu slavno papovao. Naši Rački i Kukuljevići su tu tražili naše izvore. Naš Starčević – ultimus Romanorum – naučio je od tih Livija, Tacita i Plutarha kult klasične značajnosti i patriotizma. I mi smo skupo zaslužili rimsko građansko pravo, pa u borbi proti germanskim i panonskim barbarima potražimo kao i nekada okrepe u vječnoj mladosti preporodnog klasičnog duha. Zdravo, dakle, Vječni grade! Salve, dea Roma!
Izvor: Matošev feljton Salve, dea Roma, prvi iz njegovih znamenitih Rimskih feljtona, objavljen u Obzoru, 1913.
