Matošev život daleko od kuće obilježila je stalna borba s neimaštinom. U Božićnoj priči opisuje trenutke koji oslikavaju i Matoševu muku.

Draga Marice! To je pismo najbolji dokaz koliko mislim na te, jer je danas treći dan što ništa ne okusih. Već tri mjeseca kako mi umrije otac, već tri mjeseca kunatorim ko pseto. Zbog toga se ne javih pismom nikomu. Samotujem ko remeta, obuzela me acedia, spleen nesrećnih kaluđe-ra. Htjedoh otpješačiti kući, no pošto pregladnog nekog jutra založih zimski kaput……O kakoj zaradi ili službi ni govora; grdna konkurencija, pa onda moja prosjačka spoljašnjost… Pišem u krevetu jer mi prije tri dana platiše posljednju večeru — cipele. Hlad hladujem, ko u grobu. Gazdarica mi srećom prekjuče otputova u Bregenz. Vjeruje mi, jer mije lice povjerljivo. Jutros htjedoh da se ubijem — ali nikako! Nemam revolvera. Zbog istog se razloga ne mogu zagušiti ugljenom. Marice! ja nemam ni užeta… Zamisli, mjesto ovih crtica fraze o životu i smrti. Marice, je li: ko u romanu i više nego u romanu!
Izvor: Nada, 6(1899), 15. ožujka 1899.

Premda bijaše već puna tri mjeseca u Parizu, gledaše na sve oko sebe kao da sniva, kao da živi u romanu. Budeći se noću u svojoj sirotinjskoj ćeliji, bijaše mu prva misao: — Ej, ja sam u Parizu! — I to ga tješilo. Obilazio je muzeje, crkve, historijska mjesta. Poznavaše kuće gdje življahu Musset, Hugo, Balzac, Taine, Renan. Vjerovaše tvrdo u konačnu pobjedu ideala, svoga ideala i u nepobjedivost naroda, mase. Posjećivaše socijalističke sastanke i predavanja. Mišljaše da je socijalizam još jedino što može spasti sve: ponižene narode i ponižene ljude. To mu je bilo više vjerovanje nego osvjedočenje, i zbog toga je bio pun oduševljenja bez cilja. Kao mnogo mladih ljudi, Vasić bijaše materijalista — ne poznajući egzaktnih nauka, ekonom — ne poznajući ekonomskih teorija, ukratko: nepozitivan pozitivista. Zakleo se sam sebi da će se žrtvovati, da će raditi za narod, a nije još znao kako, gdje, sa kime. Bijaše besplatni saradnik »najnarodskijih«, najradikalnijih listova. Čekaše da mu život da velike, lijepe doživljaje, pa se spremaše i za ljubav ozbiljno, oduševljeno, asketski. U dvadeset petoj bijaše čist kao iskušenik, jer još ne vidje ljubavne pustolovine svojih drugova bez moralnih i fizičkih bolesti. Bijaše nepovjerljiv, ćutalica, kao većina ponositijih, siromašnih i vrijednih »instruktora« puste i bogate dječurlije. Visok, crn kao gavran; dugokos, bradat i žut kao isposnik, izvrstan pjevač u uskom krugu. Seljački ga drugovi još uvijek zovu »Ciga«. Pariške je zemljake izbjegavao zbog stidne sirotinje. Tako se osamio i podivljao, daje na punoj ulici često gestikulovao i razgovarao sam sa sobom.
Izvor: pripovjest Duševni čovjek, objavljeno u: Brankovo kolo, 11(1902.), 14. ožujka 1902. godine.

Već desetak godina svakog jutra gorčina, čemer u suhim ustima. Želudac mi pokvaren od rđave hrane, mozak od rđavih knjiga, srce od trulih, nepotrošenih strasti. Suhi mi kruh tako omrznuo, da ga i crkavajući od gladi… ne mogu gledati. Naučih pisati u tmini, olovkom među prstima, očima okrenutih u sebe, u pomrčinu. Najveća mi naslada derati, trgati stari papir i sama sebe. Ne mogu više čitati, jer mozak izgubi podobnost pažljivosti. Tako sam rasijan, da često ne razbiram smisao domaćih vijesti po novinama. U mutno ovo vrijeme boli me neosjetljivi svijet, kao invalida što boli drvena noga. Juče mi bacio nenadani vjetar kapu u rijeku. Nije tragično živjeti u Parizu bez hrane i krova. Tragično je biti bez šešira. Danas imam samo jednu naviku: bol. Prije dva mjeseca posljednji put dočepah se novaca, i to me tako uzrujalo, demoralisalo, da zaboravih, pogibajući od inanicije, na jelo i kupovah knjige koje iste večeri moradoh prodati — za petinu jutrošnje cijene. Sit ne mogu spavati od sitosti, gladan od gladi. Urednost me više muči od neurednosti. Volim kukavne sobe, kukavnu fukaru, kukavne noći, pauke i paučinu. Volim sve što nosi tragičnu pređu vremena. Ti si, uskočko koljeno, pun puncat tužne, staračke, ponosite pređe vremena kao knjige starostavne i kao stare, plemenite grobnice. Mora da te jako ljubljahu dvorske gospođice sa ručicama kao dvije mekane breskve i glumice sa rukama kao binjiš u burmama od dragulja, sa prstima punim zore, rose i sunca u banalnoj ponoći monstre-hotela. Oprosti te govorim odviše, jer već četiri dana, ko trapista, usta otvorio nisam.
Izvor: Put u ništa, Nada, 1902.

“Mogao je … Matoš završiti školu, ne pobjeći iz vojske, postati profesor, oženiti se Olgom Herak, dobiti djecu, biti zadovoljan, debeljuškast građanin sa srebrnim satom u džepu … koji otkucava izgubljeno vrijeme. I njegova luda, pijana boema bila je izbor, a ne usud, premda ju je takvom predstavljao. Zvali su ga najvećim beogradskim boemom, bio je viđen pariški boem, samo je u Zagrebu bilo malko teže prakticirati tu boemu, jer lijeva obala Save nije lijeva obala Seine, grad je to kokošje juhe, mlinaca i pečene purice, pucica i crkvenih zvona, lijepe lady Šram, snovito mjestašce sklonije brijegu nego rijeci, pa je teško pojmiti, gledajući ga iz oblaka, da su se u toj ljupkoj kotlini građani oduvijek toliko svađali …”
Izvor: Vuković Runjić, Milana Naslov: Proust u Veneciji, Matoš u Mlecima Impresum: Zagreb : Vuković & Runjić Datum: 2013.