Šesnaest godina lutao je Matoš Evropom. […] Taj prinudni egzil … na neki je način stvorio Matoša, onakva kakvog danas pamtimo, no više od svega, utvrdio je Matoševu ljubav prema Zagrebu i Hrvatskoj. Zavolio je u izgnanstvu taj grad svoga djetinjstva. Matoš ga je uzdigao u svojim mislima do simbola povijesne i suvremene Hrvatske.

Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!

pjesma Gnijezdo bez sokola (posveta: Mom ocu), objavljena u Savremeniku, 1911.

Vratih se iza šesnaest godina! Umjesto stare naše kuće nađoh novu, a umjesto mladog mog tate nađoh starog mog Augusta!

Izvor: Matošev tekst Nedovršena autobiografija, V:290-291