»Bavlioteka« je, dakako, velika i puna mišolovaka. Okrom toga miriši po moljcima, štajerskim jabukama i dunjama što se žute i rumene po starim, pocrnjelim, teškim hrastovim ormanima. Krevet mi se bijeli u toj suroj sobetini kao golublje jaje u tavanskom gnijezdu. I uzani otarci, dugački kao da će se o njih otirati pola župe, čisti su kao potočni šljunak. Na stolu, na debeloj i opucaloj koži je hrpa svih hrvatskih opozicionalnih, klerikalnih i beletrističkih listova, pa staklena škrinja u kojoj promatra mlada, zelena i zlatooka gatalinka, sa zelenog šaša, kako pod njom plove zlatne ribice: ni brige ih za pokojnog morskog ježa koji sniva na dnu tog slatkog mora rumeni sanak o oštrigi, o zakletoj kneginjici.

Cijeli je zid spram mog kreveta zapremljen dolapima i knjižurinama koje sinoć nazva ujak Grga »šalabahterima«. To je biblioteka od svih župnika onamo od provale Tatara. Prvu knjigu donese jamačno kralj Bela, koji — kako veli ujak — prenoći u toj slavnoj kuriji, poklonivši Hrastovac, alem plemenite turopoljske doline, županu Vukmaniću svojeručnom darovnicom. Da ne opazih njemačkog prijevoda Dupanloupovih djela, Preradovićeve Prvence, knjige Društva sv. Jeronima i nekoliko Matičinih, šćah misliti e sam u knjižnici kakog Rittera-Vitezovića ili Krčelića. Sve je tu staro, latinsko i katoličko, i čisto se prepadnem opazivši u kutu paklenu voltersku naslonjaču, na kojoj se izvalio onaj koji iščupa austrijskom orlu dvoglavcu među inim perjem i ponosni Hrastovac.

Izvor: Matoš, Antun Gustav. Nekad bilo — sad se spominjalo, Novo iverje, 1900.

Hrastovac (njemački: Eichendorf) je naselje u Republici Hrvatskoj u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, u sastavu grada Garešnice. Ime je dobilo po hrastovim šumama koje su nekoć rasle na današnjem području sela.
Izvor: Wikipedia