Leonu Matošu (brat Antuna Gustava Matoša, str. 293-294)

Ulomak: «Ponosim se time, da me svi drugovi jako, jako vole. Vrijeme gladovanju je prošlo i to je jako žalostno, da zbog naših uredničkih ništarija ne mogu ni stana platiti. Gazda me poštuje i ne veli ništa, ali možeš znati, kako mi je. Jamačno se sjećaš, da mi Hranilović preko tate obećao Vijenac. Ja pisah Arnoldu i Gjalskome i ništa. Pa da im ne vikneš: Kukavice! Kada svršim i taj obećani članak o Xeresu de la Maraji (Milanu Begoviću, op. a.) /juče mi pisao iz Fiorence/, napraviću svake nedjelje članak za Iblera, koji mi onomad takodjer sa Markovićem posla razglednicu. (…) Tvoj Gustl, Paris /2 r. Jacob/, 17./VII 1901.»

Per pedes apostolorum

Leonu Matošu

Pod mirom lipe, u idili trave
Leži grabancijaš, stari, slavni đak,
Uokolo stego duše strah i mrak,
A mjesec priča selu bajke plave.

I “stara kuća” traži nove slave,
Novog vazma mutnim nebom znak;
Obuzme ga sanak blag i lak,
A Vila klekne pored lude glave.

O spavaj, reče, nado moga roda,
Na rodnoj grudi jačaj se, okrijepi,
I čekaj novo svijetlo, čekaj i ne strepi!

Već sa brda pjeva crvena sloboda,
A divne vode, Jadran, Drava, Una,
U krvi plamte… Ustaj! Sunce! Buna