Matoš duhovito opisuje razloge svog odlaska u Beč 1891.godine.

Poslaše me u Beč na veterinu, da postanem pasji dentist, konjski specijalist, kravlji geburcelfer i pileći bakteriolog, ali ja svirah sa Suchyjem, kasnijim violinistom u Pragu, lutah s mojim bratićem Hugom Schamsom, današnjim kapelnikom, čitah luckastog Hoffmanna i Byrona, izgubih vladinu potporu i dođoh u Zagreb sa dugom kosom i veltšmercem na nesuđenom svom utilitarskom veterinarskom licu. Čitao sam Kanta, otkrio sam Stirnera i Schopenhauera, smatrao sam se izopćenikom i bio sam 1892. prvi put štampan u uglednom „Vijencu“ i to onda kada balavcima bijahu otvoreni samo stupci „Bršljana“ i „Pobratima“.

Izvor: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: (1873-1914-1973). Sv. 5: Pjesme. Pečalba. Uredio Dragutin Tadijanović. Zagreb : Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti : Liber : Mladost, 1973., str. 289.